Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

MEĐURELIGIJSKO ZBLIŽAVANJE I JEDINSTVO

  • PDF


Pod ovim pozivom se podrazumijeva ujedinjavanje religija: Islama, kršćanstva i vjere Židova (kao i ostalih religija) i svega onog što proizilazi iz toga, poput: gradnje mesdžida, crkve i sinagoge na jednom mjestu u sklopu univerziteta, aerodroma ili sličnih javnih mjesta; štampanje Kur'ana, Tevrata i Indžila u jednim koricama; održavanje konferencija, skupova i seminara; otvaranje udruženja, organizacija i asocijacija pod istim plaštom; i sličnih radnji.
Filozofija ove ideje, misije i propagande počiva na tvrdnji da Islam, kršćanstvo i zidovstvo (i ostale religije) imaju zajedničke osnove, poput: vjerovanja u Boga, Njegove meleke, poslanike i Sudnji dan; te da je razilaženje među njima formalno a ne suštinsko.


Međureligijsko zbližavanje i jedinstvo je pravljenje mješavine od Islama i ostalih iskrivljenih i derogiranih religija (prvenstveno kršćanstva i židovstva) u kojoj nema mjesta za mržnju prema nevjernicima, niti podjelu čovječanstva na muslimane i kjafire, niti se ljudski ibadeti, kojima se približavaju Allahu, dijele na ispravne i ništavne.   
Naime, polovinom dvadesetog stoljeća, u sjeni novog svjetskog poretka, oglasili su se Židovi i kršćani sa pozivom u međureligijsko zbližavanje, tj. ujedinjenje sljedbenika Muse, Ise i Muhammeda, alehimusselam, pod nazivom: "Poziv u zbližavanje među religijama (vjerama)", a zatim pod imenom: "Odbacivanje vjerskog fanatizma", te pod imenima: "Bratstvo vjernika", "Međureligijski dijalog", "Poziv u vjeru Ibrahimovu", i slično. A ovi lijeporječivi pozivi su popraćeni sa još slađim parolama, poput: ujedinjenje religija, millet Ibrahomov, jedinstvo božanskih religija, vjernici, jedinstvo vjernika, svjetska religija i suživot među religijama. Zatim je podignut moto "jedinstva nebeskih knjiga" od kojeg je nastala ideja štampanja Kur'ana, Tevrata i Indžila u istim koricama, te praktično zbližavanje izgradnjom "božijih kuća" (mesdžida, crkvi i sinagoga) na jednom mjestu i obavljanjem zajedničkih molitvi čiji je imam Papa, o čemu će biti govora poslije .


Istorijska pozadina ove ideje

Ova židovsko-kršćanska ideja je savremena po svojim gromoglasnim parolama i sveobuhvatnim sferama djelovanja na odvraćanju muslimana od Islama, međutim, ona je jedna od njihovih starih spletki i smicalica Islamu i muslimanima.
Prije pojave Islama, smatra se prvim korijenima akide jedinstva među religijama jedna od izreka indijske filozofije koja glasi: "Čini ibadet Bogu u kojoj god hoćeš bogomolji" ili "Nakloni se bilo kojem božanstvu bez razlikovanja".
Sa dolaskom Islama obavještava nas Uzvišeni o nastojanjima Ehlu kitabija: "Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata" (El-Bekare, dio 109 ajeta), takođe kaže: "Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli." (El-Bekare, dio 217 ajeta), i kaže: "Oni bi jedva čekali da i vi budete nevjernici kao što su i oni nevjernici, pa da budete jednaki." (En-Nisa, dio 89. ajeta).
Nakon pohvaljenih generacija Islama, Židovi i kršćani su širili među muslimanima neznalicama šubhu čija je parola glasila: židovstvo, kršćanstvo i Islam su poput četiri fikhska mezheba kod muslimana, svaki njihov put vodi Uzvišenom Allahu .


Zatim su ovu ideju preuzeli sufije ateiste, protagonisti i daije VAHDETUL-VUDŽUDA  i EL-HULULA  iz Egipta, Šama i perzijskih zemalja. Neki od njih su smatrali dozvoljenim da musliman pređe u kršćanstvo ili židovstvo, a neki su čak davali prednost vjeri Ehli kitabija nad Islamom . Od najistaknutijih misionara ovog dalaleta su: perzijanac el-Halladž, koji je ubijen kao otpadnik 309. po Hidžri; Ibn A'rebi, ideolog vahdetul-vudžuda u knjizi "El-Fusus", umro 638 po Hidžri; Ibn Sebi'n; et-Tilmisani i Ibn Hud. Kaže el-Halladž: "Znaj da su židovstvo, kršćanstvo i Islam, a i druge religije, samo različiti nazivi i imena, čiji je smisao isti koji se ne mijenja". Na veliku žalost, još uvijek se ideje gore navedenih izučavaju na mnogim islamskim univerzitetima kao predstavnici slobodne misli u istoriji Islama, ili kao predstavnici mistično-duhovne strane Islama, neuzubillahi od dalaleta. Islamski učenjaci su blagovremeno razotkrili i uništili ovu ateističku davu pojasnivši da je ona kufr i otpadništvo od Islama.
Zatim je ova ideja (međureligijsko jedinstvo) dugo vremena bila skrivena u grudima njenih nosioca-munafika, sve dok je nisu preuzeli MASONI  u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća, pod plaštom poziva u jedinstvo triju svjetskih religija i odbacivanja vjerskog fanatizma, zbog zajedničke im osobine da su svi vjernici. A onda su na ovu davu nasjeli Džemaluddin el-Afgani (u. 1314. po Hidžri u Turskoj) i njegov učenik Muhammed Abduhu et-Turkmani u. 1323. po Hidžri u Aleksandriji) koji je bio pod uticajem engleskog svećenika Ishaka Tejlora. Njihovom "zaslugom", kao i drugih intelektualaca Bejruta, osnovano je udruženje za zbližavanje triju svjetskih religija  pod imenom "Organizacija ujedinjenja i zbližavanja". Njeni članovi su bili Iranci, Englezi, Židovi i muslimani. Muhammed Abduhu je uložio mnogo truda u dopisivanju sa kršćanskim svećenicima pozivajući na ovu ideju. Sa druge strane, vođene su velike rasprave između protivnika ove ideje i njenih propagatora.
A potom su ovu ideju preuzeli savremeni "reformatori" Islama, tvz. Asranijini (modernisti), koji su potpali pod uticaj Zapadne filozofije i civilizacije. A nerijetko osjetimo njene tragove u davetskom radu mnogih islamista i islamskih džemata, pa čak i nekih kojima se pripisuje znanje. Pa zar nazivanje Židova i kršćana našom braćom, te pozivanje vjernika svih vjera na borbu protiv napastajućeg ateizma i slične izjave, nisu produkt iste ove ideje međureligijskog zbližavanja i jedinstva?


Praktična inplementacija ove ideje
Poziv u međureligijsko zbližavanje, koji su započeli kršćani početkom dvadesetog stoljeća, je praktično primjenila svjetska cionistička organizacija priređivanjem mnoštva koferencija pod naslovom: "Zbližavanje Islama i kršćanstva". A koje su održane: 1953. u Bejrutu, 1954. u Aleksandriji, 1984. u Njujorku i u Sinau u Egiptu. Učesnici su bili različitih nacija, kako pripadnika Islama, kršćanstva i židovstva, tako i budizma, behaizma i mnogih drugih indijskih sekti. Ovi susreti su otkrili stvarne ciljeve ove pogane ideje koji se mogu rezimirati u sljedećem: iskorištavanje ove ideje za uspostavljanje mira i obustavljanje rata između muslimana i Izraela i brisanje akidetskih razlika između Islama i kršćanstva, nakon što su Židovi udaljili kršćane od njihove akide.
A na polju pozivanja u "vjeru Ibrahima", pod direktnim uticajem svjetskog masonizma, najviše bi trebao učiniti predstavnik Vatikana Papa. Ovaj plan potvrđuje knjiga koju su izdali Masoni 1970 god., kao i same izjave Pape Johane Polisa Drugog na njegovim susretima sa sljedbenicima katoličke crkve u Ankari (Turska) i Daru Bejda' (Maroko) 1985 god.
Dvadeset sedmog oktobra 1986. obavljen je zajednički namaz (molitva) u selu Esis (Italija), koji je predvodio sam Papa, a na kojem su učestvovali predstavnici tri velike svjetske religije . Zatim je nešto slično ponovljeno u Japanu na vrhu brda Kito gdje je obavljen zajednički namaz uz prisustvo predstavnika nekih muslimanskih organizacija .


Posljedice širenja ove ideje
Nakon praktične primjene međureligijskog zbližavanja nastale su velike promjene u stvarnosti, neke od njih su:
a)    Gubljenje strahopoštovanja nevjernika prema muslimanima, sa jedne strane, i otklanjanja odbojnosti muslimana prema kjafirima.
b)    Predstavljanje Pape čitavom svijetu kao duhovnog vođe svih religija i kao nosioca misije "svjetskog mira".
c)    Papa je proglasio 27. oktobar 1986. praznikom svih religija, a prvi januar danom pobratimljenja.
d)    Napisana je himna koja je nazvana: "Himna jednom bogu, gospodaru i ocu".
e)    Održavanje brojnih konferencija u tu svrhu, poput konferencije "Muđunarodni dijalog o jedinstvu sljedbenika Ibrahima", koja je održana u Kordobi u februaru 1987., prilikom čega je otvoren Kordobski institut za međureligijsko jedinstvo u Evropi. Zatim koferencija pod nazivom: "Dijalog među religijama" koja je održana 1417. po Hidžri u Kairu, i mnoge druge konferencije kao u Njujorku i Portugalu.
f)    Osnivanje organizacija i udruženja, misionarskih grupa, otvaranje klubova i asocijacija koji rade pod ovom idejom, kao što je: u martu 1987  onovano udruženje "Ujedinjeni vjernici", a u aprilu iste godine organizacija "Ujedinjeni ljudi", a u ljeto 1987 osnovan "Klub religiozne omladine".
g)    U Egiptu je 1416. po Hidžri otvoren centar pod imenom "Vjersko bratstvo" u kojem se vrše zajedničke aktivnosti između muslimana i kršćana.
h)    Takođe je u Sinau (Egipat) iste godine otvoren centar pod imenom "Međureligijska akademija" u kojem obavljaju molitve predstavnici sve tri religije.
i)    Obznanjeno je 10/10/1416 izdavanje knjige koja u svojim koricama sadrži Kur'an, Tevrat i Indzil.
j)    Učestvovanje muslimana na vjerskim i drugim svečanostima i praznicima kjafira, prijateljovanje i slijepo oponašanje kjafira, ili drugim riječima "normalizovanje" odnosa.
k)    Ubacivanje ove ideje u politiku, tako što su se predstavnici vlasti u muslimanskim zemljama počeli zanimati konferencijama i svim drugim što je vezano za ovu ideju.
l)    Pisanje i štampanje mnoštva knjiga o međureligijskom jedinstvu od strane kršćanskih protagonista ove zabludjele ideje, poput: "Svi smo mi potomci Ibrahima", "Božja blagodat" i "Uputstva za održavanje dijaloga između sljedbenika Mesiha i muslimana".
Ciljevi ovog poziva i ove ideje
Treba znati svaki musliman da ovaj poziv, čiji je nadzor filozofski, porijeklo političko, a namjera ateistička, nastoji da nad Islamom i muslimanima ostvari svoje određene ciljeve:
1)    Faza ubacivanja šubhi i sumnji u Islam.
2)    Sprečavanje širenja Islama.
3)    Slabljenje, nestajanje i rušenje temelja Islama.
4)    Zamjena islamskog bratstva sa bratstvom prema Židovima, kršćanima, i pripadnicima drugih vjera.
5)    Neproglašavanje Židova, kršćana, i ostalih kjafirima, iako ih je takvima proglasio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
6)    Poništavanje propisa kojima se obavezuju muslimani u ophođenju prema kjafirima.
7)    Ostavljanje džihada na Allahovom putu radi širenja granica Islama i dokidanje džizje nad nevjernicima ako ne prime Islam.
8)    Rušenje jednog od temelja Islama: Ljubavi i mržnje u ima Allaha (tj. ljubavi prema vjernicima a mržnje prema kjafirima).
9)    Stavljanje na istu ljestvicu jedino ispravnu vjeru – Islam sa iskrivljenim i derogiranim vjerama.
10)    Otklanjanje prepreka za pokrštavanje muslimana.


Šerijatski status "međureligijskog zblizavanja i jedinstva"

A.    Od temelja islamske akide, nužno poznata stvar, ono na čemu je idžma' učenjaka Ummeta je da nema na licu Zemlje ispravne vjere osim Islama - pečata svih vjera, koji je derogirao sve religije, millete i šerijate prije njega. Nije ispravno obožavanje Allaha osim putem Islama, a Islam je ono sa čime je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: "A onaj koji želi neku drugu vjeru osim Islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati." (Ali Imran 85)
B.    Od temelja islamske akide je da je Allahova knjiga plemeniti Kur'an zadnja knjiga koju je Allah objavio, te da je on derogirao sve knjige objavljene prije njega. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: "A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi." (El-Maide, dio 48. ajeta)
C.    Vadžib je vjerovati da su Tevrat i Indžil derogirani plemenitim Kur'anom i da su iskrivljeni i promijenjeni sa onim što je dodato ili oduzeto iz njih. Ovu činjenicu pojašnjavaju mnogi ajeti, poput rijeći Uzvišenog u prijavodu značenja: "Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su opominjani izostavili." (El-Maide, dio 13. ajeta) Takođe: "A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha" – da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju!" (El-Bekare 79) Kao i riječi: "Neki od njih uvijaju jezike svoje čitajući Knjigu da biste vi pomislili da je to iz Knjige, a to nije iz Knjige, i govore: "To je od Allaha!" – a to nije od Allaha, i o Allahu svjesno govore laži." (Ali Imran 78) Prema tome, ono što je ispravno u tim knjigama derogirano je, a ono mimo toga je iskrivljeno i promijenjeno. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se rasrdio kada je vidio u ruci Omera, radijallahu anhu, papir na kojem je bilo napisano nešto iz Tevrata, pa mu je rekao: "Kada bi moj brat Musa bio živ, morao bi me slijediti" .
D.    Od temelja islamske akide je da je naš Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji vjerovjesnik i poslanik, kao što kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: "Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna." (El-Ahzab 40) Allahov Poslanik Isa, alehisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, vladaće i suditi po Šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.


E.    Od temelja islamske akide je da je Allahov Posanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslan svim ljudima. Kaže Uzvišeni u prijavodu značenja: "Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna." (Sebe' 28) Takođe u drugom ajetu: "Reci: O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik." (El-Ea'raf, dio 158. ajeta)
F.    Od temelja islamske akide je obaveza vjerovanja da je svako onaj koji ne uđe u Islam, od Židova, kršćana i ostalih, kjafir, i da ga treba nazivati kjafirom. Takođe, smatrati da je on neprijatelj Allaha, Njegovog Poslanika i mu'mina i da je od stanovnika Džehennema. Dokaz za to su riječi Uzivšenog u prijavodu značenja: "O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?" (Ali Imran 70-71) Takođe: "Nisu se nevjernici sljedbenika Knjige i mnogobošci odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni." (El-Bejjine 1) Kao i riječi: "Oni koji ne vjeruju od sljedbenika knjige i mnogobošci, biće, sigurno, u vatri džehennemskoj, u njoj će večno ostati; oni su najgora stvorenja." (El-Bejjine 6) Bilježi Muslim u svom Sahihu hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, rekao: "Tako mi Onog u čijoj je ruci duša Muhammedova, neće niko čuti za mene od ovih ljudi, ni Židov niti kršćanin, a zatim umre a da nije povjerovao u ono sa čime sam poslan, a da neće biti od stanovnika Vatre" . Zato onaj ko ne smatra Židove i kršćane kjafirima on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu koje glasi: onaj ko ne proglasi nevjernika kjafirom, on je kjafir.
G.    Pozivanje muslimana na mješanje vjere Islama sa drugim iskrivljenim i derogiranim religijama je najveća do sada poznata spletka na kojoj se ujedinila riječ Židova i kršćana u borbi protiv Islama i muslimana. Ovu ideju su dobro umotali u svijetle parole a ona je, u stvari, laž, obmana i prevara. Po statusu Šerijata ona je novotarska dawa, dalalet i kufr, ona vodi muslimane u totalno otpadništvo iz Islama, jer se sudara sa temeljnim akidetskim principima Islama.
H.    Od posljedica ove ideje je: brisanje razlika između Islama i kufra, istine i batila, dobra i zla, otklanjanje netrpeljivosti između muslimana i kjafira, tako da nema mržnje prema kufru i kjafirima, niti džihada radi uzdizanja Allahove riječi na Zemlji, niti džizje. A kaže Uzvišeni u prijavodu značenja: "Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Posalnik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju džizju ponizno." (Et-Tevbe 29)
I.    Ako se poziv u međureligijsko jedinstvo ispolji od strane muslimana, to se smatra otvorenim otpadništvom iz Islama, jer se suprostavlja temeljima islamske akide. Zbog toga je miješanje jedino priznate vjere kod Uzvišenog Allaha, tj. Islama sa iskrivljenim i derogiranim vjerama  šerijatski strogo zabranjeno po Kitabu, Sunnetu i idžma'u (kosenzusu učenjaka).
J.    Na osnovu svega dosad spomenutog:


1)    Nije dozvoljeno muslimanu, koji vjeruje u Allaha kao Gospodara, da se odazove ovoj ideji, niti da prisustvuje njenim koferencijama, niti da se učlanjuje u njene organizacije, asocijacije i klubove, niti da pripada tom korpusu ljudi. Naprotiv, vadžib je da se ova ideja odbaci u osnovi, te da se upozorava na nju i njene kobne posljedice, da se kritikuje i odvaraća od nje sve dok se potpuno ne uništi. Muslimanski vladar je obavezan da izvrši šerijatsku kaznu otpadništva od Islama (ubistvo) nad protagonistima ove ideje, nakon ispunjavanja šartova i otklanjanja prepreka za izvršenje te kazne, kako bi čuvao vjeru i zastrašio one koji se sa njom poigravaju.
2)    Nije dozvoljeno muslimanu štampanje Tevrata i Indzila odvojeno a kamoli sa Kur'anom pod istim koricama. A ko to uradi ili poziva na to on je u velikom dalaletu, jer se time miješa hak (plemeniti Kur'an) sa batilom (iskrivljenim i derogiranim Tevratom i Indžilom).
3)    Nije dozvoljeno muslimanu da se odazove pozivu izgradnje mesdžida, crkve i sinagoge na jednom zajedničkom mjestu, jer je u tome priznavanje vjere kojom se obozava Allah mimo vjere Islama, te se time poziva u obožavanje Allaha sa bilo kojom od ove tri svjetske vjere, kao da su one na istom nivou i da Islam nije derogirao vjere prije njega.
4)    Nije dozvoljeno nazivanje crkvi i ostalih bogomolja mimo mesdžida Allahovim kućama, jer su to mjesta u kojima se čini kufr Allahu subhanehu ve teala.
K.     Obaveza je na muslimanima, na koju upućuju jasni tekstovi Kur'ana i Sunneta, da pozivaju kjafire uopćeno a Ehlu kitabije posebno u prihvatanje Islama jedino priznate vjere kod Allaha, i to putem pojašnjavanja i lijepog raspravljanja, ali bez odricanja bilo čega od vjere. Muslimani su dužni iznijeti dokaze protiv njih, da nevjernici ostanu nevjernici poslije očigledna dokaza, i da vjernici ostanu vjernici poslije očigledna dokaza.
Treba znati svaki musliman da nema susreta niti dogovora u vjeri između muslimana i ostalih ummeta kufra osim shodno temeljima koje je zacrtao sljedeći ajet: "Reci: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!" Pa ako oni ne pristanu, vi recite: "Budite svjedoci da smo mi muslimani!"" (Ali Imran 64) Znači ti temelji su tevhid, odbacivanje širka i pokornost Allahu u propisima, zakonodavstvu i slijeđenju posljednjeg vjerovijesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo bi trebala biti parola svake rasprave između nas i njih, a ulagati trud u ostvarenje nečeg mimo spomenutog u ajetu je batil i uzalud.
A što se tiče vjerskih dijaloga, rasprava i susreta sa kjafirima čiji je cilj pristajanje na njihove želje i namjere, ili iznalaženje neke sredine između haka i batila ili Islama i kufra, to je batil, kojeg se odriče Allah, Njegov Poslanik i vjernici. Kaže Uzvišeni u prijavodu značenja: "I čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje." (El-Maide, dio 49. ajeta)

Fusnote:

Ovo je vjerovatno prvi namaz  u kojem kjafir predvodi muslimane, s tim da nije prenešeno prema kojoj kibli su se okrenuli i da li su klanjali u kući rahmeta – mesdžidu ili kući azaba – crkvi!?
El-Mevsua'tul-mujesseretu 2/1176, i El-Ibtal, Bekr ebu-Zejd (str. 23-24).
El-Mevsua'tul-mujesseretu (2/1176).
El-Ibtal, Bekr ebu-Zejd str. 22-24.
Medžmu'ul-fetava (4/203).
Vjerovanje da je Allah utjelovljen u svemu što postoji.
Vjerovanje da je Allah utjelovljen u nekom od Njegovih stvorenja.
Medzmu'ul-fetava 4/203-208, 14/164-167, er-Reddu alel-mantikijin (str.182-183).
Hadis bilježi Ahmed (3/338), Bezzer (1/79), i Hejsemi u Medžmu'l-zevaid (1/174), kaže Hejsemi da hadis ima osnova uzimajući u obzir sve njegove rivajete koji su slabi.
Muslim (118).
Židovska tajna organizacija čiji je cilj vladanje nad svijetom i širenje ateizma i nemorala.