Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

„ALLAH NE VOLI DA SE O NEPRAVDI GLASNO GOVORI, TO MOŽE SAMO ONAJ KOME JE UČINJENA NEPRAVDA“

  • PDF

Kaže Uzvišeni: „Allah ne voli da se o nepravdi glasno govori, to može samo onaj kome je učinjena nepravda. A Allah sve čuje i sve zna“. (En-Nisa, 148)
Prije svega, stidim se u ime onih koje ću u narednom tekstu morati spomenuti imenom i prezimenom, ali više ne mogu i neću da šutim.

Skupina daija spočitava meni sljedeće:
1- sporan mi je menhedž u davi,
2- stalno prozivam IZ-e,
3- narcisoidna sam osoba (tj. koja je zaljubljena u samu sebe) i hoću stalno da budem u centru pažnje,
4- obećao sam šejhu Safetu da ću prestati držati predavanja, pa sam prekršio obećanje,
5- tražile su daije od mene da se primirim dok se „ne stiša oluja“, a ja samo po svom hiru,
6- zvali su me na seminare daija na koje se nikada nisam htio odazvati,
7- ni sa kim ne mogu da sarađujem - napustio sam rad na „NUM“-u i u časopisu „El-Asr“ jer hoću da sve bude po mom, 8- šejh Safet K. mi je dolazio „na noge“  i molio me da radim sa njima („Minber"-om), odbio sam,
9- gotovo sve daije su protiv mene, što je samo po sebi dovoljno da budem sporan,
10- kada su me neke daije pozvale da radim i sarađujem sa njima, rekao sam: „Draži mi je zatvor od toga našto me pozivaju“ (Jusuf, 33),
11- u odgovorima i predavanjima "prozivam" druge daije, poput šejha Safeta,
12- govorim i pišem o nebitnim mes'elama,
13- pitali su neke šejhove kako da se ophode prema meni, pa su im rekli da me bojkotuju.

Ovo su neke od najbitnijih optužbi skupine daija (čija ću imena spomenuti poslije, inšallah) kojima se, od februara ove godine, bojkotuje moj davetski rad, kojima se upozoravaju udruženja i braća na mene i odvraćaju od mene. Oni traže od udruženja da zauzmu isti stav u odnosu prema meni; da me ne pozivaju na predavanja i druge davetske aktivnosti, a ako se tome usprotive, onda ih oni kolektivno bojkotuju i prekinu svaku saradnju sa njima.
Spomenute optužbe se kreću između poluistina, potvora, laži i izmišljotina.


Odgovor na spomenute optužbe i prigovore:
1- Kažu: „Sporan mu je menhedž u davi“.
Prvo: Bujrum, obznanite i napište javno sve to što je sporno, tačku po tačku, neka svi to znaju kako se ne bi povodili za mnom i skrenuli sa ispravnog menhedža. Nisam savršen i griješim kao i svako drugi ko je aktivan i radi, ali da je moj menhedž upitan?!?! 
Drugo: Ako se pod „spornim menhedžom“ misli na kritikovanje IZ-a, Ihvanija i drugih novotara, moj vam je odgovor: učenom je obaveza da popravlja stanje pojašnjavanjem istine i ukazivanjem na devijacije i novotarije, a ne da okreće glavu i zanemaruje goruća pitanja. Najblaže rečeno, trebalo bi im biti drago da neko iz naših redova ima petlju i zna da ukaže na devijacije gore navedenih, a da oni, pri tome, i dalje mogu uživati u ulozi daija-miljenika braće i sestara, tefsireći Kur'an, podučavajući o braku, govoreći o ljepotama islama i slično, naročito kad nam je svima „gorilo pod nogama“. Za ovo je suvišno navoditi argumente. 
Sa druge strane, ako se analizira moj cjelokupni pisani i govorni rad, pitanja u kojima se govori o devijacijama IZ-a, novotarskih grupa i pojedinaca ne prelaze 10% svih obrađenih tema. Očito je problem što nekima jedino te teme upadaju u oči i samo za njih znaju, a za ostalo niti znaju niti ih interesuje. Biće da ih ustvari njihova velika sikirancija za novotare sprječava da bolje sagledaju realno stanje!?!?  
A priznajem, ne libim se pisati i govoriti o stvarima o kojima drugi niti imaju znanja niti imaju hrabrosti da kažu i kada znaju, jer, opet ponavljam, učenom je obaveza da popravlja stanje pojašnjavanjem istine i ukazivanjem na devijacije i novotarije.
Treće: Ako se spornost menhedža odnosi na ono što je došlo u nekim hadisima da je nekada potrebno i mudro istinu i prešutiti- o ovoj temi sam detaljno govorio na predavanju pod naslovom „Mudrost prešućivanja istine“, koje je dostupno na YouTube-u. Rezime svega rečenog tom prilikom je da je idžtihad svakog alima ponaosob šta se to prešućuje od istine i kada, a zbog razilaženja po tom pitanju se ne izlazi iz menhedža, niti se neko bojkotuje, kao što to oni rade.
Četvrto: Pitam se: ko to drži pridike o menhedžu i pokazuje nam svojim primjerom ispravan menhedž u praksi? Daije-fakultetlije? Oni što su studirali u zemljama u kojima nema uleme ni pod zemljom? Oni koji niti su učili pred ulemom niti mnogo naučili u školi? Oni koji ni pet mes'ela do sada nisu valjano obradili, ali znaju sročiti ili najčešće prepisati od drugih srceparajuće životne savjete i time steći popularnost na FB-u? Ili oni kojima je većina predavanja po kalupu vaza i hodžinskog tergiba i terhiba? Žalosno, našta je naša dava spala.
Peto: Je li to taj ispravan menhedž: da se prešućuju devijacije IZ-a, da se sa hodžama i drugim novotarima organizuju zajedničke davetske aktivnosti, da se veličaju, hvale i cijene raznorazni novotari, da se priklonimo i „stavimo vrat u jaram“ novotarske IZ-e, da iskoristimo „historijsko pružanje ruke“ IZ-novotara da u njihovom okrilju i pod njihovim blagoslovom širimo akidu selefa i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Allahu ekber, menhedža! Ako je to ispravan menhedž, ja na njemu nisam i molim Allaha da nikada ne budem. Pa ko je to onda više skrenuo sa menhedža: onaj ko govori istinu o novotarima i nije prisan sa njima ili onaj ko je prešućuje i prijateljuje sa novotarima i organizuje zajedničke aktivnosti?! Odgovorite sami.
2- Kažu: „Stalno proziva IZ-e“.
Dio odgovora na ovo je već prethodio. Tačno je da ukazivanje na devijacije IZ-a ne treba biti  osnovna davetska aktivnost, što i nije moj slučaj. Dokaz za to je moje sveukupno davetsko djelovanje. Ali je učenima, kao što sam već spomenuo, shodno njihovom znanju i mogućnostima, obaveza da ukazuju na skretanja, novotarije i pogrešna tumačenja bilo koga, skupina (IZ-a, Ihvanija i slično) ili pojedinaca (novotara). Nije od pravednosti koju nam Uzvišeni naređuje „zube oštriti“ i „žuć istresati“ protiv tekfirovaca i ISIL-ovaca, a zatvarati oči na devijacije IZ-a i njima sličnih.  
3- Kažu: „On je narcisoidna osoba i hoće stalno da bude u centru pažnje“
Prvo: Da sam narcisoidna osoba, to je čista glupost koja nije vrijedna komentara.
Drugo: Bavim se davom (kursevi i predavanja) još od 1996.god., a u javnost sam, sa tekstovima i predavanjima, izašao tek kada sam magistrirao (2008.godine). Da mi je to bio cilj, zar bih se strpio tako dug period, tj. sve dok nisam stekao dovoljno šerijatskog znanja i procijenio da mogu početi sa javnim davetskim radom? Procijenite sami.
Treće: Ako se sa ovim prigovorom misli na neka „osjetljiva“ predavanja, poput „Marš mira“, „Upisivanje djece u medrese IZ-a“ i slično, suštinu govora o tim temama ni dan danas ne bih promijenio, osim što sad smatram da sam tada bio preblag. Daija koji „Marš mira“ ne smatra akidetski spornim, on treba ponovo da uči akidu ili da pita učene, jer ne zna.
4- Kažu: „Obećao je šejhu Safetu da će prestati držati predavanja, pa je prekršio obećanje“
Prvo: Ovo je čista laž, tako nešto se nikada nije desilo. Početkom marta 2016.god., na moju inicijativu, sastao sam se sa šejhom Safetom. O bitnim detaljima tog razgovora biće govora poslije, inšallah. Između ostalog, on mi je u toku razgovora rekao (otprilike) sljedeće: „Moj ti je savjet, a ti si šejh i imaš svoje viđenje stanja, da neko vrijeme prekineš sa javnim aktivnostima dok se ovo (oko „paradžemata“) smiri, bavi se nečim drugim, pisanjem knjiga i slično“. Odgovorio sam mu da sam već imao sličan savjet od nekih studenata iz Medine, prvenstveno zbog moje lične sigurnosti. Dodao sam i da ću razmisliti o tom savjetu, jer svakako imam posla oko pripreme nekoliko knjiga za štampu. Ali, nijednom riječju nisam ništa obećao, to je bio njegov savjet. Poslije isteka ultimatuma za zatvaranje „paradžemata“ procijenio sam da nema potrebe za povlačenjem sa davetske scene, te sam počeo sa predavanjima i kursevima.
Drugo: Dokaz da prilikom tog razgovora šejhu Safetu nisam dao nikakvo obećanje da ću prestati sa aktivnostima je i taj što sam ga ubrzo nakon susreta kontaktirao i pitao o bojkotu mojih predavanja od strane nekih daija, našto je on odgovorio da niti je upoznat niti ima veze sa time. Uglavnom, u tom telefonskom razgovoru nije spomenuo niti jednom riječju da sam mu ja obećao da ću prestati sa predavanjima, te da sam prekršio to obećanje, jer da jesam , bilo bi logično da me upozori i podsjeti na to (snimak ovog telefonskog razgovora je još uvijek prisutan kod mene).  
5- Kažu: „Tražile su daije od njega da se primiri dok se „ne stiša oluja“, a on samo po svom hiru“.
Prvo: Nikada druge daije nisu o tome sa mnom razgovarale, osim ono što sam već spomenuo o razgovoru između šejha Safeta i mene, i o savjetu nekih studenata iz Medine. Drugo: Čak i da me jesu savjetovali, a nisu, osim spomenutog, ja kao učen imam pravo na vlastitu procjenu i viđenje stanja, pogotovo što sam u ovim davetskim vodama još od 1996. godine. Zbog toga, sa šerijatske strane, nemaju nikakvo opravdanje da bojkotuju mene lično i moj rad. Ispravno je bilo da me konsultuju, traže od mene savjet za postojeće stanje i da me uključe u zajednički rad, a to se nije desilo, nego je bilo po principu: ili ćeš kako mi radimo i hoćemo ili nećeš nikako.
6- Kažu: „Zvali su me na seminare daija na koje se nikada nisam htio odazvati“.
Ovdje vjerovatno misle na seminare koje organizuje „Minber“. Ja se ne sjećam da me je „Minber“ ikada zvao i na jednu aktivnost, osim onu prije dvije godine, kada me je daija Harmin Suljić kontaktirao telefonom pozivajući me na seminar sa nekim arapskim šejhom. Pošto sam u tom periodu bio zauzet svojim kursevima i predavanjima, pojasnio sam mu da ne mogu prekinuti aktivnosti zbog toga. To je sve.
7- Kažu: „Ni sa kim ne može da radi: napustio je rad na „NUM“-u i u časopisu „El-Asr“, jer hoće da sve bude po njegovom“.
Za islamski časopis „El-Asr“ pisao sam tekstove od 2008. do 2010. god., a od 2010. do 2012. god. odgovarao sam na pitanja o islamu na www.n-um.com. Svoj rad za pomenuti časopis i website sam prekinuo onda kada su grupe i pojedinci koji su bili šerijatski nekompetentni, a rukovodili su ovim projektima, određivali da li će i kada biti objavljen neki tekst ili neka tema. Kako da dopustim da neki moj rad ne bude objavljen samo zato što nekome iz uredništva ili nekom daiji taj tekst ne ide u prilog? Nemam sumnje oko toga da cenzuru tekstova može raditi samo učena osoba ili grupa daija, a to ovdje nije bio slučaj. To je i razlog što su se naši putevi razišli, a ne zato što sve mora biti po mom.
8- Kažu: „Šejh Safet mu je dolazio 'na noge'  i molio ga da radi sa njima (na „Minber“-u), a on je odbio“
Ovo je čista laž, to se nikada nije desilo. U životu sam se sa njim sreo i razgovarao četiri puta: dva puta na Hadždžu, jednom 2010.godine kada je dolazio sa još trojicom daija iz "Minber"-a na razgovor sa grupom daija iz tadašnjeg udruženja daija „El-Hidaje“ (koje je okupljalo 10 daija Srednje Bosne) i četvrti put početkom marta ove godine (2016.), kada sam mu ponudio da sarađujemo na davetskom planu, što je on odbio pravdajući se zajedničkim radom sa već postojećom grupom daija.
9- Kažu: „Sve daije su protiv njega, a što je samo po sebi dovoljno da bude sporan“
Na mogu, a da ovdje ne navedem jednu izjavu, ja bih je nazvao „odvalu“, jednog od daija sa kojom neka braća dokazuju da sam sporan: „Kad ti trojica ljudi kažu da si pijan - valjaj se.“ A evo šta Šerijat o tome kaže:
Prvo: „Stav većine“ u Šerijatu sam po sebi nije dokaz, nego je ibret u argumentima Kur'ana i sunneta. Kaže Uzvišeni: „A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (sunnetu), ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše” (En-Nisa, 59). Pozivam ih da iznesu dokaze moje spornosti i skretanja, u protivnom, oni slijede svoje strasti.
Drugo: U Plemenitom Kur'anu se VEĆINA ljudi konstantno spominje u pokuđenom kontekstu. Kaže Uzvišeni: „Većina ovih ne vjeruje u Allaha“ (Jusuf, 106), „Ali većina ljudi ne vjeruje“ (Hud, 117), „Ali većina ljudi ne zna“ (Rum, 6), „Ali većina ljudi ne zahvaljuje“ (El-Bekare, 243), „Ali većina ljudi nikako neće da vjeruje“ (El-Isra, 89), „Ali većina njih ne shvaća“ (El-Ankebut, 63), „Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti“ (El-E'araf, 102), „Većina njih glavu okreće, neće ni da čuje“ (Fussilet, 4).
Prema tome, većina ljudi su mušrici, većina ih ne vjeruje, ne zna, nezahvalna je, većina su kjafiri i ne shvataju, većina se ne drži zavjeta i grješnici su i većina ljudi glavu okreće, neće da čuje.
Treće: Sve hodže (ili skoro sve) su protiv selefijskih daija i njihovog djelovanja, pa je li to dokaz njihove devijacije? Ili gledamo ko ima argumente za ono što tvrdi i radi?
Četvrto: I na kraju, nije tačno da su sve daije protiv mene; neki od njih su jasno odbili i obznanili svoje neslaganje sa bojkotom i takvim načinom ophođenja prema meni, dok se drugi nisu nikako oglašavali niti učestvovali u tome. 
10- Kažu: „Kada su ga neke daije pozvale da radi i sarađuje sa njima, rekao je: 'Draži mi je zatvor od toga našto me pozivaju'." (Jusuf, 33). 
Ovo je čista laž. Gore navedeni ajet sam napisao daiji Bilalu Dervišiću u SMS-u, kao odgovor na njegov savjet da odem reisu, izvinim se zbog fetve o odgađanju ezana zbog počasti francuskim žrtvama i dam mu bej'u (prisegu). O tome kako se to desilo biće govora poslije, inšallah. 
11- Kažu: „U odgovorima i predavanjima 'proziva' druge daije, poput šejha Safeta“
Prvo: Ehlu sunne vel-džema' veliča, poštuje, cijeni i uzdiže ulemu na najviši stepen nakon vjerovjesnika. Ali, istovremeno, ne smatra da su bezgriješni, tj. dešava se da pogriješe. Na greške uleme ukazuje druga ulema, a to istovremeno ne umanjuje njihov stepen i fadl. Pri ukazivanju na grešku alima govori se o pitanju u kojem je pogriješio bez osvrtanja na ličnost, nijete i privatni život alima koji je pogriješio.
Drugo: Odgovori i pitanja u kojima sam oponirao nekim daijama mogu se nabrojati na prste ruke. Ja nemam dovoljno vremena za svoje dersove, a kamoli da slušam nečije druge, ali ako do mene, putem drugih, dođe u vidu pitanja neka izjava koja je po mom znanju sporna, onda ne vidim razlog što ne bih i ja smio iznijeti svoj stav, bio to šejh Safet ili šejh Albani.
Treće: Pogrešna je pojava među nekim daijama i mnogom braćom koja šejha Safeta dižu na stepen nepogrješivog. Tretiraju ga kao sufije svoje šejhove ili kao rafidije svoje imame. Ako on o nečemu nešto kaže, to je „vrh“ po tom pitanju i završena stvar, drugi o tome nemaju šta pričati osim da ga podrže u tome i još više uzdižu i dodvoravaju mu se. Ovakav način ophođenja prema učenom je oprečan stavu Ehlu sunneta. 
Četvrto: Savremeni šejhovi Bin Baz, Ibn Usejmin, Albani i drugi, pored svog velikog znanja, razišli su se u mnogim fikhskim pitanjima, a to nije umanjilo njihovo znanje i fadl. Iznosili su stavove o onome u čemu se međusobno ne slažu, i to nije tretirano kao „prozivanje“ i oponiranje. Šejh Albani je za vezivanje ruku nakon vraćanja sa rukua rekao da je to saudijska novotarija, a nisu ga saudijski šejhovi zbog toga bojkotovali niti smatrali da je skrenuo sa menhedža. 
12- Kažu: „Govori i piše o nebitnim mes'elama“
Prvo: Ova primjedba je kontradiktorna trećoj: da hoću stalno da sam u centru pažnje. Jer onaj ko hoće da bude u centru pažnje, ne piše i ne govori o nebitnim pitanjima.
Drugo: U islamu nema nebitnih pitanja, ima važnijih i manje važnih. Uzvišeni Allah spominje u Kur'anu komarca, pauka, mrava, pčelu, leptira, skakavca, krpelja, žabu, crva i mušicu. Jesu li i ove stvari sa kojima se bavi Uzvišeni NEBITNE?!?!
13- Kažu: „Pitali su neke šejhove kako da se ophode prema meni, pa su im rekli da me bojkotuju“.
Prvo: Opštepoznato je da, kako šejhovima postaviš pitanje, takav i odgovor dobiješ. O ovome smo se osvjedočili u ramazanskim fetvama oko početka i kraja Ramazana, praćenja mlađaka ili naroda i IZ-a.
Drugo: I mene da su pitali o takvom daiji sa gore navedenim potvorama, lažima i poluistinama, uz skrivanje da se u suštini radi o ulizivanju i priklanjanju novotarskom IZ-u, a što se naziva "mudrost u davi", i ja bih im odgovorio da ga bojkotuju.

Historijat bojkota
Nakon uspješno odbranjenog doktorata vratio sam se u Bosnu početkom februara. Zbog poznatih hapšenja u decembru i ultimatuma tzv. „paradžematima“ od strane IZ-a, odlučio sam da ne držim predavanja do početka marta, dok se ne vidi kakve će promjene taj ultimatum donijeti sa sobom.
Početkom marta održao sam prvo predavanje u Živinicama (U.G. “Prijatelj“), a zatim u Zavidovićima (U.G. „Oaza“). Bilo je dogovoreno da vikend nakon ovih održim predavanje i u Kladnju (U.G. „Palma“), do čije realizacije nije došlo, jer mi je par dana prije vikenda od predstavnika udruženja došlo obavještenje putem poruke na FB-u da se predavanje odgađa „zbog tehničkih problema“. Ubrzo saznajem da nisu u pitanju nikakvi „tehnički problemi“, nego je pokrenut bojkot protiv mene. Naime, Muhamed Ikanović je tražio od udruženja u Kladnju da me ne zovu, jer sam sporan daija. U protivnom, neće im dolaziti niti on niti Fahret Kadrić. Braća iz istog udruženja su se konsultovala i sa Hajrudinom Ahmetovićem oko toga, a on ih je savjetovao da se priklone bojkotu. Da zlo bude veće, sa Hajrudinom  Ahmetovićem se poznajem više od 15 godina. On nije bio samo moj kolega, kojem sam radio šerijatske recenzije nekih knjiga, nego i dugogodišnji ahbab, koji me je privatno zijaretio i obrnuto, neko ko me je konsultovao ne samo radi šerijatskih pitanja nego i privatnih. Početkom marta sam mu otišao i u kućnu posjetu. Između ostalog, cilj mi je bio da razgovaramo o davi i daljnjem djelovanju, što sam mu i nagovijestio u poruci. Njegov odgovor na to je bio: "A što se tiče dave, otom potom“. Stidim se javno iznijeti kako i zbog čega do tog susreta nikad nije došlo. Neka to njemu ide na obraz i čast.
Istovremeno saznajem i da je Osman Smajlović odbio poziv da nastavi svoje davetske aktivnosti u Živinicama gdje je djelovao već duže vrijeme. Razlog tome sam ja, a gdje ja budem dolazio, on i neke druge daije sa kojima se konsultovao oko toga, po njegovim riječima, ne žele dolaziti. U isto vrijeme i Hajrudin Ahmetović odbija da nastavi sa predavanjima u U.G. „Prijatelj“ u Živinicama, što traje i dan danas.
Nedugo zatim mi stiže vijest i od braće koja su zadužena za organizovanje predavanja u Zenici da su Fahret Kadrić i Haris Hećimović uslovili da mene ne smiju pozivati na davetske aktivnosti u tom gradu.  
Od tada pa do danas, gradovi u kojima djeluju ove daije, poput Zenice (izuzev novog udruženja „Kurtuba“), Maglaja, Gračanice, Tuzle, Tešnja, Lukavca i Kladnja,  postali su za mene zabranjena mjesta. 
Za sve ove bojkote saznajem istovremeno. Malo je reći da sam bio šokiran, nisam mogao niti želio u to povjerovati. Razumljivo je bilo da me novotari, Ihvanije, hodže, oni koji pretjeruju u tekfiru, sufije i slični bojkotuju, ali naše selefijske daije?! To zaista nisam očekivao. Taj osjećaj kada te tvoji najbliži izdaju... Razumio bih ih da je spor radi neke materijalne koristi, ali da ovo radiš nekome ko samo poziva Allahu, bez ikakve nagrade? Jednostavno neshvatljivo. Ono što je još gore od toga je činjenica da me oni nisu ni kontaktirali, niti nastojali da razgovaraju sa mnom oko toga šta je problem i šta imaju namjeru uraditi. Novonastala situacija je bila ravna zabijanju noža u leđa.
Prije ovih događaja imao sam razgovor sa jednim visokorangiranim političarem u Sarajevu oko realnih mogućnosti mog hapšenja od strane SIPA-e (ili neke druge policije) u saradnji sa IZ-om, što je bilo aktuelno u to vrijeme. Tom prilikom rekao mi je rečenicu čije značenje sam tek u trenutku ovog šoka shvatio: „Čuvaj se prijatelja iz svojih (selefijskih) redova, a neprijatelji ti ne mogu ništa“. Ili je nešto znao ili je govorio iz političkog iskustva, Allah zna najbolje.
Kada sam došao sebi nakon „prvog udarca“, nazvao sam trojicu daija: Safeta Kuduzovića, Bilala Dervišića i Osmana Smajlovića.
Da naglasim: sa šejhom Safetom sam imao susret dvije sedmice prije ovih događaja, o čemu će biti govora, inšallah. Nazvao sam ga i obavijestio šta se desilo od strane spomenutih daija, da se taj bojkot pripisuje daijama sa „Minber“-a i pitao da li on o tome nešto zna? Njegov odgovor je bio da on o tome ništa ne zna i da daije sa „Minber“-a nisu o sličnom razgovarali. Rekao je da su to pojedinačni postupci spomenutih daija i savjetovao me da sa njima lično razgovaram.
Zatim sam nazvao Osmana Smajlovića, koji me je, zajedno sa Nihadom Džihićem, iprivatno zijaretio odmah nakon povratka iz Saudije. Prenijeo sam mu šta je došlo do mene i pitao ga kako mi je to mogao uraditi? Djelovao je iznenađen i zbunjen mojom direktnošću, pa je predložio da dođe do mene da o tome razgovaramo, što se i desilo. Tražio je halala što je tako ispalo, pravdao se time da će udruženja u koja ja dođem biti pod težim tretmanom od strane IZ-a, mada U.G. „Prijatelj“ u Živinicama nije ni bilo pozvano na razgovore oko paradžemata. Zatim, da ne želi da  ni on ni udruženja u kojima djeluje budu povezani sa mnom, ako se desi da budem uhapšen, jer on i njegova porodica nisu spremni za takva poniženja i traume. Dodao je i da se o tome kosultovao sa nekim drugim daijama, i da su se nekoliko njih na tome usaglasili. Moj komentar je bio: zar nisu mogli da  razgovaraju sa mnom o tome, prije nego što mi zabodu nož u leđa?! Uglavnom, tom prilikom je tražio halala od mene, a  do dana danas i dalje me bojkotuje u davetskom radu, zajedno sa ostalima.   
Što se tiče Bilala Dervišića- njega poznajem godinama, zajedno smo studirali u Rijadu. Kada sam ga telefonom obavijestio šta se desilo, rekao je da ćemo o tome razgovarati prvom prilikom kada dođem u Sarajevo, što se ubrzo i desilo. Prilikom tog susreta pitao sam ga o čemu se radi. Naveo je neke razloge takvog ponašanja gore spomenutih daija, te mi uputio sljedeći savjet: da odem kod reisa Kavazovića, da mu se izvinim za onu fetvu i da mu dam be'ju (prisegu), poslije toga da se ne bavim davom 10tak godina i tek nakon toga mogao bih se nadati da budem prihvaćen u davi. Pitao sam ga da li se šali, jer sam samo tako mogao to shvatiti. Odgovor je bio da ozbiljno misli. Rekao sam mu da nije normalan i da to nikada neću učiniti. Nekoliko minuta po završetku tog susreta poslao sam mu SMS iz auta, kao odgovor na ovaj zadnji savjet, a to su bile riječi Uzvišenog: „Draži mi je zatvor od toga našto me pozivaju“ (Jusuf, 33). Poslije je prošireno da sam to rekao kao odgovor na poziv daija da sa njima surađujem, što je čista laž.    
Ubrzo nakon ovoga Bilal Dervišić sa nekoliko predvodnika sarajevskih udruženja odlazi u Živinice (između ostalih gradova na TK), sa ciljem da predsjednika i šuru U.G. „Prijatelj“ ubijede da prekinu saradnju sa mnom i priključe se bojkotu, kako bi me utjerali u suru. Malo je reći da su bili bijesni i razočarani što im je misija prošla neuspješno, jer ima i onih koji ne dijele njihove stavove i koji se ne povode za „većinom“. Time se i Bilal zvanično pridružio karavani „bojkot tima“.
U Zavidovićima (U.G. „Oaza“), gdje sam mjesečno držao po jedno predavanje, počela su otkazivanja poziva na predavanja od strane nekih daija, poput Midhata Ćemana, koji je jasno naglasio da zbog mene neće dolaziti, i to zbog navodno njegovog neslaganja sa mnom u mom menhedžu ophođenja prema IZ-u, dok su neke druge daije i dalje dolazile, poput Abdulvarisa Ribe i Adnana Mrkonjića.
Istini za volju, u početku ovih događaja, bojkotu se nisu priključili daije Semir Vatrić i Nihad Džihić. Međutim, prilikom pokretanja sarajevske incijative protiv mog djelovanja, i oni su podržali bojkot. Semir Vatrić je čak i izjavio da nije odmah odustao od dersova u U.G. „Prijatelj“ samo kako bi taj džemat sačuvao da ih ja ne odvedem u dalalet. Allahu ekber, brižnosti i plemenitog nijeta. Isti taj Semir je do sada održao dva predavanja, jedno na Bistriku, a drugo u Rakovici, u kojima je braću otvoreno upozoravao na mene. Ne volim nikoga omalovažavati, ali kad se već digao na taj stepen i smatra sebe kompetentnim da pojasni moje dalalete, neka iznese na vidjelo ocjene svoje diplome sa fakulteta i navede šejhove pred kojima je učio. A arapska poslovica glasi: „Onaj ko nešto nema, on to ne može ni dati“.
U martu (2016.) predsjednici (i mnogi) članovi šura šest sarajevskih udruženja organizuju sa mnom sastanak na kojem mi saopštavaju da zbog „paradžematske krize“ i zahtjeva daija sa „Minber“-a da me bojkotuju, ne mogu više da me ugoste kao daiju u njihovim džematima. Na pitanje koliko će to trajati (6 mjeseci, godinu ili za sva vremena), nisu imali odagovor. Zahvalio sam se na otvorenom i poštenom zabijanju noža u leđa koje se razlikuje od gore spomenutog hinjskog od strane već spomenutih daija. U razgovora koji je dugo trajao ponudili su mi rješenje: da se bavim učenjem rukji i „tajnim“ kursem sa omladinom. Naravno, odbio sam. Zar sam 20 godina tražio šerijatsko znanje kod poznate uleme, stekavši sve obrazovne titule, da bih zbog nečijeg nezrelog bojkota prestao sa davom, učio rukje i tajno, krijući se, držao šerijatske kurseve?! Tom prilikom, predsjednik udruženja „Šeher“ (Bistrik), Tarik Pazalja, predložio je da se osnuje neko novo udruženje u kojem bih radio davetske aktivnosti, jer time ne bih bio povezan sa njima. Sastanak je završen sa svađom oko predavanja u BKC-u.
U početku nisam bio zainteresovan niti zadivljen osnivanjem novog udruženja u Sarajevu u kojem bih djelovao, jer je bila jasna stvar da će i ono, zbog mene, biti bojkotovano od strane dušebrižnih sarajevskih daija. Bio sam odlučio da zaboravim djelovanje u Sarajevu. Međutim, nakon što su me neka braća, sada već redovni polaznici šerijatskog kursa, molili da ih ne napustim, napravio sam anketu sa zainteresovanim za kurs (njih 30-ak), ispitujući njihovu svijest i ozbiljnost za ono što će nastupiti (mislim na bojkot). Anketa je sadržavala samo jedno jedino pitanje: kako ćeš postupiti ako nakon otvaranja udruženje i tokom pohađanja kursa i drugih aktivnosti, daije budu bojkotovali rad udruženja i tebe kao pojedinca? Mogli su zaokružiti jedno od troga: 1- ne znam šta bih uradio, 2- priklonio bih se tom bojkotu i 3- nastavio bih sa kursom i aktivnostima udruženja. Njih 25 od 30 su zaokružili pod tri, a ostalih pet- ništa. Ta ista braća, svjesna novonastale situacije, ubrzo osnivaju udruženje „Endelus“ i počinje se sa aktivnostima (kurs i sedmično predavanje), koje traju do dan danas, elhamdulillah. Ni dvije sedmice nakon startanja sa radom  novog udruženja, na Bistriku (u dojučerašnjem „Šeheru“ koji se sa mojim predavanjima hvalisao dobrim temama i brojnošću prisutnih) napravljen je hitan sastanak predstavnika svih sarajevskih džemata i skoro svih daija sarajevskog kantona. Ključni razlog sastanka nisu bili mnogi, raznorazni novotari, kvazidaije, novotarske institucije i udruženja, nego bauk-udruženje „Endelus“ i „prodor“ kontraverznog  Zijada Ljakića u Sarajevo. Od mnogobrojnih bitnih optužbi koje su iznesene na tom sastanku su: da sam ja osnovao sebi udruženje preko kojeg ću širiti fesad i nered, da nikoga nisam pitao da ga osnujem, da to udruženje sije fitnu i razdor među braćom, da cijepa i dijeli našu davu, da ću ja preko njega odvraćati braću od drugih daija i mnoge druge neosnovane optužbe i laži. Na tom sastanku je dogovoren i usaglašen metod bojkota i udruženja „Endelus“ i braće koja budu dolazila na moja predavanja, a sve to zbog mene. Naravno, nisu se svi slagali oko spomenutog, međutim, to više nije ni bilo bitno, jer hajka je pokrenuta, a krivac je pronađen i označen.                
Poslije Ramazana dobijam telefonski poziv jednog od članova udruženja „Amber“ iz Kaknja, koji su imali želju da ostvarimo saradnju na polju dave. Desio se gotovo isti scenarij sa početka ove priče, samo se u ulozi dušebrižnika ovoga puta našao Fahret Kadrić. Nakon toga, šura udruženja „Amber“ odlazi u zijaret Fahretu Kadriću i Harisu Hećimoviću u Zenici, tražeći neko objašnjenje ovakvog ponašanja. Njih dvojica su stav bojkota prema meni argumentovali stvarima spomenutim na početku teksta. Zatim je šura dogovorila susret sa mnom nakon predavanja u udruženju „Endelus“ razgovarajući o istom problemu. Dan poslije toga su razgovarali i sa Safetom Kuduzovićem, koji je potvrdio da su skoro sve daije sa „Minber“-a na tom stavu kao i da sam ja njemu obećao da ću prekinuti sa aktivnostima, a zatim to nisam ispoštovao (naravno, ovo zadnje se nikada nije desilo). Nakon svih ovih razgovora, potpuno zbunjeni, odlučili su se i na razgovor i susret i sa Adnanom Mrkonjićem. Adnanov stav je bio da ne podržava bojkot i da smatra da su dr. Zijad Ljakić i dr. Safet Kuduzović na istom stepenu znanja, te da smiju imati različite poglede na rad u davi i različito djelovati. Kod članova šure, po njihovim riječima, su se tek tada kockice poslagale. Međutim, uprkos tome, većina šure je ipak zauzela stav da me ne pozivaju na aktivnosti, zbog, kako kažu, većeg interesa u radu i saradnji sa ostalim daijama. 
Kod mene je čašu prelilo kada sam obaviješten da šejh Safet priča da sam mu ja obećao da ću prestatiti sa davetskim aktivnostima, pa sam to obećanje prekršio.
Zatim sam saznao od braće iz Švicarske, Austrije, Njemačke i Švedske da je mnogim njihovim udruženjima, kojima daije sa „Minber“-a dolaze u goste, stavljeno do znanja da mene ne smiju zvati na predavanja i slične aktivnosti, zbog gore spomenutih razloga. 
U ovom bojkotu posebno su se "istakli" i velike zasluge imaju i daije Elvedin Pezić, Smail Handžić i Adnan Maglić, a od braće Tarik Pazalja i Tarik Agić.
Od kada traje bojkot, s vremena na vrijeme, dobijao sam pozive i mejlove od mnogo braće i sestara, iz Bosne i van Bosne, u kojima pitaju šta se to dešava i zašto određene daije i braća upozoravaju i pričaju protiv mene. Dotužilo mi je da svakom pojedinačno odgovaram i pojašnjavam o čemu je riječ. A riječ je, bez ikakve sumnje, o velikom zulumu (nepravdi) koju mi čine spomenute daije, za koju će doći pred Uzvišenog Allaha. Ako sam u nečemu pogriješio, skrenuo sa Pravog puta ili menhedža, pa bujrum, neka pojasne te devijacije, skretanja i greške, neka ih javno iznesu. A ne da iza leđa „vuku braću za rukave“, uslovljavaju, odvraćaju i upozoravaju na mene. Nisam htio javno da izlazim sa ovim dok nisam shvatio da se, ni 10 mjeseci nakon početka bojkota, nije prestalo sa pozivanjem na bojkot i tajnim blaćenjem mene i mog rada kao daije.
2011. godine sam napisao tekst pod naslovom „O daije, budite pravedni“, u kojem sam ukazao na nepravedno ophođenje (generalizovanje) potpisnika saopštenja (uredništva „Minber“-a i „Saff“-a) prema onima koji su pretjerali u tekfiru, a istovremeno poltronsko uzdizanje IZ-a (predstavljajući ih kao džemat muslimana sa kojim se nije dozvoljeno razići). A danas, nakon pet godina, na svojoj koži doživljavam sličnu nepravdu protiv koje sam tada digao glas, a sve zarad približavanja IZ-u.

Od pravdnosti je spomenuti da su se daije Amir Smajić, Adnan Mrkonjić i Dževad Gološ pravedno ponijeli u ovim nemilim dešavanjima. Ne bih im zamjerio ni da ovo poreknu i promijene svoj stav nakon objave ovog teksta, jer više nije ni bitno. 

Razgovor između mene i šejha Safeta
Početkom marta ove godine (2016.), nazvao sam šejha Safeta i dogovorio susret sa njim, a to je bilo neposredno nakon njegovog gostovanja na radiju „BIR“. Razgovor je trajao više od tri sata, protekao je uz poštovanje i razumijevanje sa obje strane. Moja namjera je bila da razgovaramo o dvije stvari: postojećem stanju hajke protiv tzv. „paradžemata“ i da mu ponudim saradnju u davetskom djelovanju. Ovo drugo je odmah u startu odbio, pravdajući se zajedničkim radom sa već postojećom grupom daija iz „Minber“-a, kao i užom grupom daija sa kojom se konsultuje oko bitnih pitanja. Sa njegove strane su pokrenuta mnoga pitanja za koja je već bio pripremljen, a koja nisu vezana za ovu temu.
Od cjelokupnog razgovora ja bih izdvojio sljedeće:
Prvo – Na samom početku stavio sam mu do znanja da sam imao namjeru javno reagovati na njegove (po meni) sporne izjave prilikom gostovanja na radiju „BIR“, jer sam ih vidio kao izdaju naše dosadašnje dave, ali pošto smo imali dogovoren susret odustao sam od toga, jer sam mu to sve imao priliku reći u lice. Od tih spornih izjava posebno se izdvajaju dvije: da su između nas, selefija, i IZ-a „sitne razlike“ i pohvala inicijative (tačnije: ultimatuma) IZ-a oko gašenja tzv. „paradžemata“ i udruženja. Sada nije mjesto da govorim o spornosti ovih izjava, a imao bih mnogo toga reći. On se pravdao da je pod „sitnim razlikama“ mislio na fikhska razilaženja, a ne akidetska, a da druga izjava nije precizno prenešena, tj. da je izbačena jedna ključna rečenica iz njegovog govora. Dodao je i da on ni sada ne bi ništa promijenio od rečenog, jer je pitanja dobio prije gostovanja, a oko odgovora na njih je konsultovao grupu njemu bliskih daija. I još je dodao da je u onakvim prilikama, u tako kratkom vremenu, nemoguće detaljno odgovoriti na postavljena pitanja.
Drugo - Rekao je da on i daije sa „Minber“-a smatraju da (mi selefije) nismo ništa postigli u ovoj pokrenutoj hajci protiv tzv. „paradžemata“ ako iz toga naša udruženja ne dobiju pismenu LEGITIMNOST (dozvolu) za rad od strane IZ-a ili, u najmanju ruku, da dobijemo usmenu saglasnost, kako nas ne bi proganjale i procesuirale policijske i obavještajne službe.
Također, spomenuo je da je i od ciljeva pregovora sa IZ-om da one daije koje hoće da drže predavanja po džamijama, da im se to omogući pa i pod uslovom da im iz IZ-a odrede o čemu će pričati. Naglasio je da je njihov stav da daije ne trebaju pričati (na predavanjima, kursevima i dersovima) o pitanjima koja se kose sa IZ-om.
Priznajem da sam bio zatečen onim što sam čuo. Moj komentar na gore spomenuto je bio: šta ako neko od daija (mislio sam prvenstveno na sebe) smatra da treba drugačije djelovati? Njegov odgovor je bio da je to njegovo pravo.

Nakon ovog razgovora, meni je bilo kristalno jasno kojim pravcem je krenula nova selefijska dava i da ja tu sebe ne vidim, a haman da me ni oni nisu vidjeli.

Zaključak i razmišljanja
- Smatram da je ovo što rade daije prema meni ČISTI ZULUM za koji će biti pitani. Bilo je i islamski i ljudski da daije sa mnom razgovaraju, pogotovo oni od njih sa kojima sam do jučer imao bliske odnose, da iznesu svoju viziju gledanja na stanje i stave mi do znanja da će tako sa mnom postupiti, ako odstupim od onoga na čemu su se oni složili i dogovorili. Umjesto da me uključe u traženje rješenja, da se sa mnom konsultuju oko postojećeg stanja, oni su me u startu isključili iz „igre“ i još pokrenuli i bojkot.  
- Sa ovim bojkotom mnoge daije su pokazale veliku davetsku nezrelost i dozvolile da se šejtan sa njima poigrava.
- IZ je uspjela ubaciti kosku razdora i smutnje među nama daijama, jer se uglavnom zbog odnosa prema IZ-u sve ovo i dešava.
- Po meni, razlozi njihovog ovakvog ponašanja se vraćaju na dvije stvari:
1- što su mnoge daije „nagele“ u svom radu prema IZ-u, svojevoljno stavljajući svoj „vrat u jaram“, pa što im IZ-e dozvoli da rade i govore tako će i djelovati, a na tom putu sam im ja velika smetnja. Ja sam kurban kojeg treba žrtvovati (bojkotom) za dobru saradnju sa IZ-om,
2- manja skupina od njih je sebi umislila da ima i znanje i pravo da određuje ko je na menhedžu, a ko nije, a tome se još može pridodati ljubomora i zavist.
- Ono što posebno pada u oči je da nalaze opravdanje i izgovore za raznorazne novotare i pozivaoce na dalalet, druže se sa njima, pozivaju na svoje aktivnosti i objavljuju njihove tekstove i video-predavanja, a prema meni su nemilosrdni i žestoki.
- Gostovanje šejha Safeta na radiju „BIR“ je bio nagovještaj i javno iznošenje nove faze davetskog djelovanja: saradnja sa IZ-om bez oponiranja,  što se naziva „mudrost u davi“. A u suštini je to prešućivanje istine, poštovanje i saradnja sa novotarima, i miješanje istine sa batilom.
- U početku bojkota moga rada neke daije su se pravdale pritiskom IZ-a i strahom od SIPA-e, a nakon što je od toga dvoga nestala bojazan, nastavljeno je sa bojkotom. Razlog je, nemam sumnje, promjena menhedža kod mnoge braće i daija, i davanje „prisege na vjernost“ IZ-u.  
- Ako su nageli IZ-u, što je jasno i vidljivo, to je njihov idžtihad, ali otkud im pravo da meni i drugim daijama određuju kako da djelujemo u davi, kako da se ophodimo prema IZ-u i drugim sličnim institucijama? Ja sam od uleme, pred kojom sam učio, naučio da učena osoba mora biti iznad institucije, džemata i udruženja, istina joj mora biti preča i draža od ljudi i džemata.
- Zar oni smatraju da imaju pravo monopola nad davom? Da se drugi ne smiju baviti davom ako im oni ne dozvole ili da mogu samo onoliko koliko i gdje im dozvole? A ko je to njima dozvolio da se bave davom? Jesu li oni tražili dozvolu od IZ-a ili neke druge institucije?
- Ovakvih daija se IZ ne treba bojati. Kada saznaju za ovo što je među nama, mogu „slobodno ispružiti svoje noge“, kao Ebu Hanife, rahimehullah, u poznatoj priči. Naime, kada je u njegovu halku došao mladić čiji izgled je izazvao strahopoštovanje kod Ebu Hanife, on je sakupio svoje ispružene noge. A kada je taj mladić postavio toliko glupo pitanje, na osnovu kojeg je Ebu Hanifi bilo jasno o kakvoj se osobi radi,  rekao je da sada može ispružiti noge.
- Oni koji stoje iza ovog bojkota odgovorni su za cijepanje selefijske dave. Zar su očekivali da ću zbog njihovog nezrelog ponašanja prestati sa davom? Krenuo sam ovim putem još davne 1996. godine, tražio znanje skoro 20 godina, i umjesto uživanja počasti, doživljavam bojkot!
- Imaju razumijevanja i opravdanja za razne novotare, džahile i kvaziučene, čak rade sa njima i organizuju im predavanja koja drže našoj braći i sestrama, ali sa mnom samo oštro. O pravdo, kako si skupa!
- Bojkotovani su prije mene i daije Muhammed Porča, Jusuf Barčić, rahmetullahi alejhi, i Muhidin Halilović, tako da ovo nije nešto novo kod nas.
- Hvala Allahu koji me je sa ovim iskušenjem sačuvao od popustljivosti, prevrtljivosti i mijenjanja menhedža, kojima su iskušane mnoge daije. 
- I na kraju, šta reći za onoga ko se udruži sa novotarima protiv učenog koji je na sunnetu?!
- Kaže imam Ebu Bekr Ibnul-Arabi el-Maliki, rahimehullah: "Ljudi nekada ne mogu naći mahanu određenoj osobi, nadjača ih zavist i neprijateljstvo prema njoj, pa joj izmisle mahane." (El-'Avāsimu minel-kavāsim, str. 244)
- Kaže šejh dr. Halid es-Sebt: „Niko nije uložio napor i trud u borbi protiv dobrih ljudi, dok su u isto vrijeme najgori ljudi od njega mirni, a da povod toga nije truhlost u namjeri, znanju i djelima“.

Ve billahi tevfik.