Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

TRANSPLATACIJA ORGANA

  • PDF

TRANSPLATACIJA ORGANA


Transplatacija organa shodno izvoru od kojeg se uzima organ može se podijeliti na četiri dijela:
1- da organ koji se presađuje bude uzet od životinje
2- presađivanje organa čovjeku od njega samog
3- presađivanje organa živog čovjeka drugom čovjeku
4- presađivanje organa od mrtvog čovjeka


Buharija t'alikan (1/346) i Ibn Ebi Šejbe (1/47).
Buharija t'alikan (1/346), Bejheki u Es-Sunnenul-kebir (1/141), Ibn Ebi Šejbe (1/1128) i Abdurrezzak (1/145), Ibn Hadžer ga je ocijenio vjerodostojnim  u Fethul-bari (1/382).
Ibn Ebi Šejbe (1/145) i Abdurrezzak u svom Musannefu (1/148).
Buharija (1939), Ebu Davud (2372), Tirmizi (775) i Ibn Madže (1682).
Darekutni (2267), Bejheki (8057) i Ibn Huzejme (1968), a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani u "Irvaul-galil" (931).
Buharija (1940).
Ebu Davud (2367 i 2368) i Ibn Madže (1680 i 1681), a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u "Irvaul-galil" (931).


Prvi dio: da organ koji se presađuje bude uzet od životinje

O ovoj temi su prijašnji islamski učenjaci govorili u okviru više mes'ela, jedna od njih je vezana za našu temu. Pa su rekli: ako je životinja od koje se uzima organ od onih koje se u Šerijatu smatraju čistim, poput stoke, onda nema smetnje da se presađuje njen organa u ljudsko tijelo. A ako je od životinja koje se u Šerijatu smatraju nečistim, u tom slučaju imamo različite stavove islamskih učenjaka. Neki su to dozvolili u stanju nužde poput šafija, a hanefije su čak dozvolile da se u liječenju smiju koristiti i upotrebljavati sve životinje osim svinje. U knjizi hanefijskog mezheba "Fetava Hindije" stoji: „Kaže Muhammed: Nema smetnje u liječenju kostima ovce, krave, deve, konja, ili drugih životinja osim kostiju svinje i insana, liječenje sa njima je mekruh. Dozvoljeno je liječenje kostima, osim kostima svinje i insana, svih životinja uopćeno bez pravljenja razlike među njima, svejedno da li je životinja zaklana ili je strvina i svejedno da li je kost svježa (još u njoj ima vlage) ili je se osušila. Zatim je ograničio u slučaju kada je životinja zaklana, a ko je strvina onda je dozvoljeno koristiti njene kosti ako su se osušile a nije dozvoljeno njihovo korištenje dok su svježe (dok još u njima ima vlažnosti). A što se tiče kostiju psa,dozvoljeno je da se liječi njima, tako kažu naši šejhovi, a kaže El-Hasen ibn Zijad: nije dozvoljeno liječenje njima (kostima psa), tako je došlo u knjizi 'Ez-Zehira'" .


Takođe, došlo je u knjizi "El-Medžmu'": „Ako slomi svoju kost pa treba da je učvrsti sa kosti koja je čista. Kažu naši učenjaci: nije dozvoljeno da je učvrsti (zavije) sa nečistom kosti ako ima mogućnost da koristi čistu kost umjesto nje. A ako je učvrsti sa kosti koja je nečista gleda se je li bio u nuždi i nije mogao da nađe kost koja je čista umjesto nje, u tom slučaju ima opravdanje za to" .
Na osnovu ovoga  presađivanje organa od životinja (a posebno onih koje se u Šerijatu smatraju čistim) je dozvoljeno zbog opštih dokaza koji upućuju na propisanost liječenja kao što su riječi Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem: "O Allahovi robovi, liječite se, jer Allah nije dao bolest a da joj nije dao lijek, osim jednoj bolesti", pitali su: "Kojoj?" On odgovori: "Starosti" . Kao i mnogi drugi hadisi. A tome se još dodaje da je liječenje životinjskim organima poput liječenja ostalim dozvoljenim stvarima .
A što se tiče životinje koja se smatra nečistom dozvoljena je upotreba njenih organa u stanju nužde i potrebe osim svinje, presađivanje organa od svinje čovjeku je dozvoljeno samo u nuždi.

Drugi dio: presađivanje organa čovjeku od njega samog

El-Fetavel-hindijje, grupa učenjaka na čelu sa Nizamuddinom El-Belhijem (5/354).
El-Medžmu’, Nevevi (3/138).
Ebu Davud (3855), Tirmizi (2038), Ibn Madže (3436), Ahmed (4/278), Ibn Hibban (13/6061) i Bejheki (9/577), vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Darekutni i Albani u "Gajetul-meram" (292).
Zira'atul-e'ada'i vet-tedavi bil-haram, dr. Hašim Džemil, str.73.


Ako je presađivanje organa zbog nužde kao što je presađivanje obične arterije na mjesto srčane arterije, ili vena u slučaju operacije srca i krvnih sudova, onda je to dozvoljeno jer od toga zavisi njegov život.
Isti je propis ako je presađivanje zbog potrebe koja nije dostigla stepen nužnosti, kao što je prenošenje zdrave odgovarajuće kože na drugo mjesto npr. u slučaju opekotina.
Ovu mes'elu prijašnji učenjaci su spomenuli kada su govorili o dozvoli siječenja organa i njegovoj amputaciji radi spašavanja života ili otklanjanja štete od čovjeka ako se pretpostavlja da će mu taj organ štetiti, pa je s toga presađivanje organa radi spašavanja čovjekovog života preči .

Treći dio: presađivanje organa živog čovjeka drugom čovjeku

Ova mes'ela ima tri stanja.

Prvo stanje: da organ koji se želi presaditi od živog čovjeka drugom čovjeku bude od pojedinačnih organa kao što je srce, jetra, mozak i slično. U ovom slučaju nije dozvoljeno njegovo presađivanje jer to vodi u sigurnu smrt onoga koji daje taj organ, a u Šerijatu život jednog čovjeka nije preči od života drugog čovjeka. Takođe, na samo da ovo presađivanje vodi u sigurnu smrt onog ko daje taj organ, nego je život čovjeka kome će biti presađen taj organ upitan i nesiguran, pa se zbog toga ne možemo dati prednost nečemu što je nesigurno i sumnjivo nad nečim što je potpuno sigurno.

Dokazi iz Kur'ana i Sunneta upućuju na to da je zabranjeno bacati samog sebe u propast. Od tih dokaza su riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: "I sami sebe u propast ne dovodite" (El-Bekara 195). Ovaj ajet, iako je protefsiren da znači ostavljanje trošenja na Allahovom putu, podrazumijeva kod mufessira neuzimanje za uzroke.

Od njih su i riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: "I jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv" (En-Nisa’ 29), koje upućuju na zabranu ubijanja samog sebe i drugoga . Ovaj ajet  je Amr ibnul-'As uzeo kao dokaz kada je doživio poluciju jedne hladne noći pa je klanjao sa ashabima a bio je džunub, dokazivao je sa njim kada je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Pobojao sam se ako se okupam da ću umrijeti, pa sam se sjetio Allahovih riječi: "I jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv", pa sam uzeo tejemum i klanjao". Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao i nije mu na to ništa rekao .

U svjetlu ovoga, takođe je zabranjeno ljekaru da uradi bilo koju operaciju prenošenja pojedinačnog organa bilo kojem čovjeku, a u slučaju da to uradi za njega važi propis namjernog ubistva tj. s predumišljajem ili ubistva greškom ili ubistva sa polupredumišljajem.


Et-tešrih el-džusmani ven-nakl vet-t'avid el-insani, Bekr Ebu Zejd, str. 223.
Tefsirut-taberi (5/50).
Ebu Davud (283) i Ahmed (17133), kaže Ibn Hadžer da mu je sened jak i da upućuje na dozvoljenost, "Fethul-bari" (1/454).


Drugo stanje: da organ bude od dvojnih organa kao što su oči, bubrezi, testisi i drugo. Propis ove vrste se razlikuje shodno sljedećim stanjima:
a)    Da je sam čovjek koji daje organ u potrebi za tim organom kao što su oči, usne, uši i slično tome, jer čovjek ako izgubi jedno od njih dvoga smatra se nepotpunim i manjkavim. Zbog toga u ovom slučaju uopšte nije dozvoljeno da ih čovjek poklanja, posebno jer čovjeku kojem se presađuje nije zagarantovan život ako mu bude presađen taj organ, pa se ne osigurava nužda zbog koje se radi presađivanje te je osnova zabrana presađivanja.

b)    Da potreba čovjeka, od koga se uzima taj organ, za tim organom bude zadovoljena ako ima jedan od ta dva organa kao što je slučaj sa bubrezima, jer ih je Allah, subhaneh, stvorio tako da svaki od njih može u potpunosti da obavlja sam funkciju za koju je namijenjen bez manjkavosti. Čak četvrtina sposobnosti jednog bubrega je dovoljna za normalno funkcionisanje organizma, kako to tvrde stručnjaci. Pa je s toga u ovom slučaju dozvoljeno da se pokloni jedan od ta dva organa radi spašavanja onoga kome će biti prenešen, jer njegov život zavisi od od tog organa, a život onoga od koga se prenosi nije time ugrožen. Pa s toga nužda za očuvanjem života onoga kome se presađuje taj organ je učinila ovo dozvoljenim, s tim da ima razilaženja među savremenim učenjacima po ovom pitanju. Međutim Islamski pravni kolegij je ovo dozvolio.

c)    Da organ koji se želi presađivati bude od genitalnih organa koji prenosi nasljedne osobine poput testisa i jajnika. Njihovo presađivanje je zabranjeno po čemu su saglasni islamski učenjaci, takođe, presađivanje stidnih mjesta kao što se navodi u odluci broj 57 (6/8) Islamskog pravnog kolegija pri Islamskoj konferenciji. Ovaj stav, da su saglasni učenjaci, navode autori knjige "El-kadaja et-tibije el-mu'asire" El-Karhudagi i El-Muhammedi . Međutim ispravno je da postoji razilaženje među učenjacima po pitanju presađivanja testisa na tri mišljenja:

Prvo: da uopšte nije dozvoljeno presađivanje testisa. Ovo mišljenje zastupaju dr. Muhammed En-Nedždžar, dr. Abduldželil Šelebi i šejh Muhammed Ahmed Džemal .

Drugo: opšta dozvola presađivanja testisa. Ovo zastupaju šejh Sejjid Sabik  i dr. Muhammed El-Eškar .

Treće: dozvola presađivanja samo jednog testisa, na ovome je Mešihatu El-Ezhera.
Dokazi prvog mišljenja:
-    Presađivanje testisa se smatra unakazivanjem Allahovog stvaranja i zabranjeno je Šerijatom.
-    Presađivanje testisa od živog čovjeka dovodi do njegove nemogućnosti da ima potomstvo, a to je Šerijatom zabranjeno.
-    Presađivanje testisa vodi u miješanje potomstva jer oni nastavljaju lučenje i prenošenje nasljednih osobina poslije presađivanja.
Dokazi drugog mišljenja:
-    Oni koji smatraju dozvoljenim transplataciju testisa dokazuju to time da se oni presađuju iz tri razloga: zbog sticanja potomstva, zbog užitka ili radi ljepote koja je potrebna svakom čovjeku. Sve tri ove stvari su koristi koje su šerijatski priznate, pa je s toga dozvoljeno da se čovjek trudi da ih stekne, ako ih je izgubio, putem transplatacije.

El-kadaja et-tibije el-mu'asire, str. 491-492.
Džeridetul-muslimin, broj 205.
Džeridetul-muslimin, broj 204.
Buhusu medželleti El-medžmeil-fikhi u Džidi, broj 6 (3/2006).


Na ovo se može odgovoriti da ova tri razloga iako su priznata u Šerijatu ne dostižu stepen nužde, jer je Allah u Svojoj plemenitoj knjizi podijelio ljude po pitanju potomstva na četiri skupine, i učinio je one koje nemaju potomstvo na četvrtom mjestu i ovo je davanje prednosti od Allaha jednim ljudima nad drugima a to je Allahova odredba.

Dokazi za treće mišljenje:
Oni koji dozvoljavaju transplataciju samo jednog testisa dokazuju to sljedećim:
-    Prenošenje oba testisa vodi u nemogućnost sticanja potomstva onog koji daje testise, a potomstvo je jedan od šerijatskih ciljeva
-    Dozvoljena je tarnsplatacija jednog testisa analogno na dozvolu transplataciju jednog bubrega ako za to ima potrebe u oba slučaja.
Na ovo se može odgovoriti da je ovo analogija sa razlikom jer prenošenjem testisa se prenose i nasljedne osobine što nije slučaj sa bubregom.

Radžih (odabrano) mišljenje je, a Allah zna najbolje, mišljenje da je upće zabranjeno presađivanje testisa zbog jačine dokaza ovog mišljenja i mogućnosti odgovora na dokaze onih koji zastupaju drugo i treće mišljenje, posebno zbog toga što se translatacijom testisa prenose nasljedne osobine na fetus od prvog vlasnika testisa, pa to vodi u miješanje potomstva .

Treće stanje: da organ bude od onih organa koji se mogu nadoknaditi i koji se vremenom obnavljaju bez da ostavljaju negativne posljedice na čovjeka, kao što je krv i koža, pa je dozvoljeno njihovo uzimanje na čemu su saglasni svi savremeni učenjaci uz uslov da se traži dozvola od njihovog vlasnika ili da ih on u osnovi poklanja.

Četvrti dio: presađivanje organa od mrtvog čovjeka

Prije nego obradimo ovu mes'elu spomenićemo organe koje je moguće prenositi i presađivati na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Ti organi su:

1.    Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.
2.    Jetra i pankreas oboljelim od šećera.
3.    Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.
4.    Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.

Organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica .
Mes'ela presađivanja organa uopšteno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenicima. Suprostavio joj se svom silinom šejh Eš-Š'aravi  i šejh Mustafa Mekki  gdje spominju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje

Buhusu medželleti El-medžmeil-fikhi u Džidi, broj 6 (3/2006).
Et-tesarruf el-kanuni fiel-e'adail-bešerijje, dr. Munzir El-Fadl, str. 17 i El-mevt vel-hajat bejnel-tibb veš-šeri'ati, Sevsen Hašim, str. 103.
El-fetava: kullu ma juhimmul-muslim fi hajatihi (9/71).
El-mevt vel-hajat bejnel-tibb veš-šeri'ati, Sevsen Hašim, str. 110.



niti bilo koja druga vrsta upotreba organa jer su oni vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te'ala, i nisu vlasništvo čovjeka.

Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur'ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.

Njihov najjači dokaz za zabranu iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur'ana i Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje .

Takođe prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem: "Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom" .

Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.

Postoji još jedan dokaz za zabranu korištenja ogana a to je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo. Jer se kaže u hadisu: „Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina“ .

Odgovor na ovo je da  insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Musliman nije nedžis“ , pa čak ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nedžisi.

Rezime

Ono što se pokazuje kao radžih u ovoj mes'eli je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa, svejedno živog ili mrtvog, opreznost i zabrana radi zaštite

Buharija (2294) i Ebu Davud (2293).
Ebu Davud (3207), Ibn Madže (1616), Bejheki (4/57) i Ahmed (6/58, 168-169, 200, 364). Kaže Albani u „El-Irva'“ (3/214) da je vjerodostojan.
Ebu Davud (2475) i Tirmizi (1300) i kaže da je hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u "Et-Telhisu" (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel.
Buharija (274) i Muslim (556-557).


čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa dozvoljeno pod sljedećim šartovima:

- da se time ne ugrožava život onoga od koga se uzima taj organ ako je on živ,
- a ako je umro da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke), ili sa dozvolom njegove porodice,
- da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,
- da organ nije stidno mjesto,
- da bude na način doniranja a ne način prodaje.

Egipatski "Darul-ifta" je objavilo mnoštvo fetvi po ovom pitanju od kojih je prva fetva šejha Muhammeda Husejna Mahlufa, misrijskog muftije 1952. god. o dozvoljenosti usađivanja očnih rožnjača od drugog mrtvog čovjeka. Zatim fetva šejha Me'muna 1959. god. oko iste teme, pa fetva šejha Hurejdija 1966. o dozvoli presađivanja organa, isto tako fetva šejha Hatira 1973. god. o dozvoli presađivanja organa, takođe fetva Džadul-Hakka 1979. god. o dozvoli doniranja organa od živih i mrtvih.

Takođe "El-Medžlis el-Džezairi el-e'ala lil-fetava" (Alžirsko više vijeće za fetve) i "El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava" (Jordansko više vijeće za fetve) 1977. su izdali fetvu 1972. god. o dozvoli presađivanja organa. A "Hej'etu kibaril-ulema" (Vijeće visokorangiranih učenjaka) u Saudiji je 1978. izdala fetvu o dozvoli presađivanja rožnjače, a 1972. o presađivanju organa, a "Ledžnetul-fetava" (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu 1980.god. je dala fetvu o dozvoli presađivanja organa.

Prodaja ljudskih organa
Ljudski organi i krv su neprocjenjive vrijednosti, i rob ne posjeduje pravo da prodaje svoje dijelove. Međutim, dozvoljeno mu je da ih donira u stanjima nužde želeći samo da time dobije nagradu od Allaha, subhaneh. Ako onaj koji je primoran da mu se uradi transplatacija ne nađe nekog ko će mu dobrovoljno donirati taj organ dozvoljeno mu je da ga kupi da bi se spasio od smrti, a grijeh prodaje tog organa je na onome ko ga je prodao. Ako bi institucije koja skupljaju krv ili organe davali nadoknadu onome ko ih donira na njemu je da taj imetak potroši u opštu korist muslimana .
Oko prodaje organa neki učenjaci spominju dva mišljenja, to jest kao da u mes'eli ima razilaženje.

Prvi stav da je dozovljeno, s tim da taj stav ne pripisuju nikom poimenično nego više liči na mišljenje kao prepostavku . Zatim navode tri dokaza za dozvolu:

Ahta'un šai'atun fil-buju'i, str. 15-16.
El-Buju'u eš-šai'a, Muhammed Tevfik El-Buti, str. 256.


Prvi: kijas (analogija) na mlijeko žena, tj. kao što je dozovljeno da žena proda svoje mlijeko za dojenje djeteta, na čemu su šafije i hanabile, takođe dozvoljeno je prodavati i ostale organe tijela. Ovome se može prigovoriti da je ova analogija sa razlikom, jer je mlijeko ono što proizvodi tijelo žene i ono se obnavlja za razliku od ostalih organa koji su sastavni dio tijela a ne proizvod tijela.

Drugi: kijas (analogija) na dozvolu uzimanja krvarine za uništene organe tijela. Odgovor na ovo je da pravo uzimanje krvarine na organe nije pravo Allahovih robova na nadoknadu za upropašteni dio tijela, nego je to Allahovo pravo kod Njegovih robova, a dokaz za to je da čovjek nema pravo da odustane od tog prava (El-Muvafekat 2/284).

Teći: kijas (analogija) na dozvolu prodaje robova, pa ako je dozovljena prodaja čitavog tijela onda je dozovljena i prodaja njegovih dijelova. Takođe, i ovaj dokaz je podložan kritici, naime, postojanje robova i njihova prodaja je izuzetak u kojem postoji određena korist a analogija se vrši na izuzetak.

Drugi stav učenjaka je zabrana prodaje organa ljudskog tijela na čemu su skoro svi učenjaci ovog Ummeta, a neki spominju i idžma' učenjaka. Argumentiraju tu zabranu sa dva dokaza:

Prvi: da organi čovjeka nisu njegovo vlasnoštvo i nije mu Šerijatom dozvoljena prodaja istih, time prodaja organa potpada pod prodaju onog što se ne posjeduje, a to je zabranjeno tekstom hadisa: "Ne prodaji ono što nije kod tebe" , tj. što nije u tvom vlasništvu.

Drugi: da je u prodaji čovječijih organa poniženje za njega, a Allah ga je uzdigao na počasno mjesto te se time prodaja suprostavlja šerijatskom cilju gledajući sa ove strane. Zato ćemo naći da većina islamskih pravnika argumentira zabranu prodaje organa time što je Allah uzdigao, odlikovao i podigao čovjeka na počasno mjesto. Kao što kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: "Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali" (El-Isra' 70).

Kaže hanefijski učenjak Ibn 'Abidin: "A ako mu kaže: odsijeci moju ruku i jedi je, nije dozovljeno, jer meso čovjeka nije dozovljeno u nuždi i jer je čovjek počasno i odlikovano stvorenje" .
Takođe, došlo je u hanefijskoj knjizi "El-Fetava el-hindijje": "Korištenje dijelova čovjeka nije dozovljeno, neki kažu zbog nečistoće i neki zbog odlikovanja čovjeka a ovo je ispravno" .

Kaže malikijski učenjak El-Karafi: "Zabranjeno je ubistvo i ranjavanje da bi se sačuvao život čovjeka i njegovi organi pa makar (ubijeni ili ranjeni) čovjek bio zadovoljan sa odustajanjem od svog prava, njegovo pristajanje na to i odustajanje od njegovog prava se ne prihvata" .

Ebu Davud (3503), Tirmizi (1232), Nesai (4613), Ibn Madže (2187), Ahmed (15346) i Bejheki (10486), a vjerodostojnimga je ocijenio Albani u "Irvaul-galil" (1292).
Hašijetu Ibn 'Abidin (5/215).
El-Fetava el-hindijje (5/354).

Keže malikijski učenjak Šatibi: "Život, pamet i tijelo su od Allahovih prava kod Njegovih robova a ne od prava samih robova, pa kada Allah nekome da život, tijelo i pamet sa kojima je u stanju izvršavati ono što ga Allah obavezuje nije ispravno da rob odustaje od tih prava" .

Kaže šafijski učenjak Nevevi: "Nije dozvoljeno onome ko je u nuždi da uzme sebi (organ) od tijela nekog drugog čovjeka čije oduzimanje života je haram, niti da uzme od sebe da bo dao nekom drugom" .
A došlo je u šafijskoj knjizi "Mugnil-muhtadž": "Strogo je zabranjeno da čovjek odsiječe dio od svog tijela za onog ko je u nuždi" .

Kaže hanbelijski učenjak El-Buhuti: "Ako onaj ko je u nuždi (da bi preživio) ne može naći osim insana, čije oduzimanje života je haram, nije mu dozovljeno da ga ubije ili uzme neki njegov organ" .

Kaže doktor Muhammed El-Bar: "Donesen je idžma' učenjaka da nije dozovljeno prodavanje organa od slobodnog čovjeka" .

Stav Kolegija islamskog prava pri Rabiti o transplataciji organa

Kolegij islamskog prava smatra da su dokazi onih koji smatraju dozvoljenim transplataciju organa radžih (prioritetniji) te je zbog toga donio sledeće odluke:

Prvo: uzimanje organa od živog čovjeka i njegovo presađivanje u drugog čovjeka koji je primoran na to da bi spasio svoj život ili da vrati neku od osnovnih funkcija svojih organa je dozvoljeno i nije u suprotnosti sa svetošću čovjeka od koga se uzima taj organ. Takođe, u tome je velika korist i pomaganje onome kome se taj organ presađuje, i to je djelo propisano i pohvaljeno ako ispunjava sledeće šartove:

1.    Da uzimanje organa ne ugrožava normalan život onome od koga se taj organ uzima, zbog šerijatskog pravila da se šteta ne otklanja istom ili većom štetom. I zato jer u slučaju da mu nanosi štetu, onaj koji donira organ baca sam sebe u propast a to nije šerijatski dozvoljeno.

2.    Da davanje organa bude dobrovoljno a ne pod prisilom.

3.    Da transpaltacija bude jedini mogući način liječenja bolesnika.

4.    Da uspjeh obje operacije bude uglavnom sto postotno siguran ili da bude siguran u većini slučajeva.
Drugo: šerijatski se smatraju dozvoljenim radi prioritetnosti sledeća stanja:

1.    Uzimanje organa od mrtvog radi spašavanja živog koji je primoran na to, uz uslov

El-Furuk (1/141).
El-Muvafekat (2/376).
Revdatu-talibin (3/285).
Mugnil-muhtadž, Muhammed Eš-Širbini (4/400).
Keššaful-kinna'a (6/198).
Medželletul-medžme'a, broj 4, 1. dio str. 1.



Da je onaj od koga se uzima organ od onih koji punoljetan i pametan musliman i da je to dozvolio za svoga života.


2.    Da se uzme organ od životinje čije se meso jede i koja je šerijatski zaklana, a od drugih životinja u slučaju nužde da bi se presadio čovjeku organ kojem je nužno potreban.
3.    Uzimanje dijela tijela od čovjeka da bi se ugradio i presadio u njegov drugi dio, kao što je uzimanje dijela kože ili kostiju da bi se ugradili udrugi dio tijela kada za to ima potreba.
4.    Stavljanje vještačkog dijela od metala ili nečega drugog u tijelo čovjeka radi liječenja bolesti kao što su zglobovi, srčane vene i drugo.