DONIRANJE KRVI

  • PDF

Važnost krvi

Krv ima ogromnu vrijednost u našem životu, jer život ovisi od nje kroz krvni sistem preko kojeg se održava u životu svaka ćelija. Od primjera važnosti krvi je to da ona prenosi hranu i oksigen do svake ćelije organizma i upija i uzima sve štetne tvari i izbacuje ih izvan tijela. Isto tako ona vrši uloga odbrane tijela, na nju se oslanja prilikom utvrđivanja postojanja bakterija, u utvrđivanju pola i utvrđivanju smrti kroz mjerenje pulsa, prestanak rada srca, kočenju prstiju i tome slično.

Poznato je da medicima i pored svog ogromnog i brzog napretka još uvijek nije u stanju da pronađe zamjenu za ljudsku krv, isto tako je poznato da životinjska krv ne odgovara ljudima zbog razlike u njenom sastavu i osobinama. Tako da nema drugog rješenja osim da pribjegnemo dobrovoljnim davaocima krvi u slučaju kada neko nužno treba krv, posebno znajući da darivanje krvi ne šteti onome koji daje krv, kako tvrde ljekari, jer je Allah, subhanehu, učinio krv dvije vrste: jedna od njih vrši ulogu cirkuliranja kroz krvni sistem, a druga je uskladištena kao rezervna krv u jetri i slezeni. Takođe, od karakteristika je i njena sposobnost da se samoobnavlja kako bi se nadoknadio nedostatak ako dođe do njega.

Što se tiče prenošenja krvi iz zdravog insana u bolesnog to ptanje nije bilo poznato kod prijašnjih islamskih učenjaka. A to je zbog toga što mogućnost prenošenja krvi je otkrivena tek u 18. Stoljeću, a to znači da se ne trebamo nadati da ćemo naći da je neko od prijašnjih učenjaka govorio o toj temi.

Doniranje krvi
Doniranje krvi je dozvoljeno oko čega nema razilaženja među islamskim učenjacima. Taj stav su jasno iznijeli Jusuf El-Ahmed, Abdurrahman Es-S'adi, Muhammed ibn Ibrahim, Bin Baz i Abdurrezzak 'Afifi . Kaže dr. Muhammed Abduldževvad: "Nema razilaženja među savremenim učenjacima da je davanje krvi dozvoljeno, a ko prenese mišljenje da je zabranjeno taj je pogriješio" . Argumenti da je dozovljeno su: kijas (analogija) na hidžamu pri čemu se krv izbacuje iz tijela, da se darovanjem krvi ne nanosi šteta samom donatoru, da je davanju krvi drugoj osobi pomaganje iste u nevolji na što Islam podstiče.

Propis prodaje ljudske krvi
Učenjaci su se razišli na dva mišljenja oko prodaje ljudske krvi:

Prvo mišljenje: da prodaja krvi nije dozvoljena, na ovome su većina učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila . Svoj stav dokazuju Kur'anom, Sunnetom i idžmaom:

- Kaže Uzvišeni u prevodu značenja: "Reci: "Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, - to je doista pogano" (El-En'am 145). Takođe, i Njegove riječi: "On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo" (El-Bekara 172).

Međutim, može se prigovoriti da ovi ajeti govore o zabrani jedenja krvi a ne transplataciji krvi iz tijela u tijelo.
- Došlo je u vjerodostojnom hadisu od 'Avnu ibn ebi Džuhajfe, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi .
- Prenosi Velid ibn Rašid Es-Se'idan da je idžma' učenjaka na tome da je krv zabranjeno prodavati .

Drugo mišljenje: da je prodaja krvi dozvoljena, ovaj stav zastupaju od savremenih učenjaka Alijj El-Karhedagi i Alijj El-Muhammedi  .
Svoj stav dokazuju riječima Uzvišenog u prevodu značenja: "A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio, - osim kad ste u nevolji" (El-En'am 119). Kažu da ovaj ajet i slični njemu ukazuju da ako bi ozdravljenje bolesnog i spašavanje njegovog života ovisilo od prenošenja krvi sa druge osobe njemu, da nema smetnje u tome s obzirom da mu nema zamjene u nečemu što je dozvoljeno.

Ovome argumentiranju se može prigovoriti da ajet ne govori o prodaji krvi, a ako misle da je po ajetu dozvoljeno u nuždi kupiti krv da bi se spasio nečiji život, onda je to

Ahkamu naklil-e'ada' fil-fikhil-islami, Jusuf El-Ahmed (1/390).
El-Mesailut-tibbijjetul-mustedžidde (2/312).
Beda'ius-sanai'i, El-Kasani (5/140), Nihajetul-muhtadž, Er-Remli (3/19) i El-Mugni, Ibn Kudame (4/302).
Buharija (2238), Ahmed (18778) i Ibn Hibban (4936).
Tešniful-esma' bib'adi mesailil-idžma', Velid ibn Rašid Es-Se'idan  (1/42).
El-Kadaja et-tibbijje el-mu'asire, str. 548.


argumentiranje ispravno, s tim da je ovde pitanje o općoj dozvoli kupovine i prodaje krvi mimo stanja nužde.

Takođe, dokazuju sa fikhskim pravilom: "Nužda dozvoljava zabranjeno". Ovom dokazu se može prigovoriti isto što i prethodnom.

Treći dokaz koji spominju je kijas (analogija) na mlijeko žena, tj. kao što je dozovljeno da žena proda svoje mlijeko za dojenje djeteta, na čemu su šafije i hanabile, takođe dozvoljeno je prodavati i krv. Ovaj argument se može smatrati kao najjači argument ovog mišljenja, međutim dokazi prvog stava čine ovaj argument veoma slabim.

Takođe, kažu da se prodaja krvi ne kosi sa odlikovanim položajem na kojeg je Allah, dželle še'nuhu, uzdigao čovjeka, čak naprotiv u ovom djelu dolaze do izražaja uzvišene vrijednosti humanizma i plemenitosti, jer se tim djelom bolesniku spašava život.

Radžih (odabrano) mišljenje je zabrana prodaje krvi na što upućuje jasni i nedvosmisleni hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju krvi. Iz ovog se izuzima dozvola kupovine krvi onome ko je u nuždi pod šartom da na drugačiji način ne može doći do krvi.

Propisi vezani za doniranje krvi
U kontekstu govora o doniranju krvi često se postavlja pitanje da li je krv koja se donira čista ili nečista, da li donator prilikom davanja krvi gubi abdest i da li donator ako posti kvari time post. Ovo mjesto nije prilika za detaljno obrađivanej ovih pitanja te ćemo se zadovoljiti sa iznošenjem ispravnog mišljenja s obzirom da u sva tri slučaja ima razilaženje među učenjacima.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da krv koja izađe iz tijela čovjeka nije nečista, jer nema ni jednog dokaza koji ukazuje na takvo nešto, a osnova je u stvarima da su čiste sve dok nam ne dođe dokaz o njihovoj nečistoći.

Takođe, izlazak krvi u manjim ili većim količinama ne kvari abdest. Od argumenta da krv nije nečista i da njen izlazak ne kvari abdest je sljedeće:
- Hadis od Džabir ibn Abdullaha, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je neki musliman klanjao i stražareći čuvao Vjerovjesnika i njegove ashabe, pa ga je neki mušrik pogodio strijelom a on je strijelu iščupao, i to se ponovilo tri puta ...  . Znači, hadis ukazuje da krv nije nečista i da ne kvari abdest, jer da nije tako ovaj ashab bi napustio namaz, a daleko je da se pretpostavi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao ili bio upoznat sa ovakvim slučajevima.


Ebu Davud (198), Ahmed (3/343), Ibn Huzejme (36), Hakim (558) i kaže da mu je sened vjerodostojan, i Ibn Hibban (1096), vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme i Ibn Hibban, a Albani dobrim, a slabim ga je ocijenio Šuajb Arnaut.


- Prenosi se od Hasana El-Basrija da je rekao: "Muslimani klanjaju izranjavani" .
- Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, istisnuo bubuljicu pa je izašla krv i nije uzeo abdest poslije toga .
- Prenosi se da je Ibn Ebi Evfa krvario dok je klanjao pa je nastavio sa namazom .
Takođe, izlazak krvi ne kvari post po ispravnom mišljenju učenjaka, a od dokaza za to je sljedeće:
- Hadis u kojem se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je uradio hidžamu a postio je .
- Prenosi Ebu Se'id El-Hudri, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu postaču u poljupcu i hidžami .
- Osim što se prenosi da je mekruh puštati krv (hidžamom ili doniranjem) zbog slabosti koju prouzrokuje u tijelu čovjeka, upitan je Enes, radijallahu anhu, da li su smatrali da je postaču mekruh raditi hidžamu, pa je odgovorio.

"Ne, osim radi slabosti koju uzrokuje" .
A što se tiče vjerodostojnog hadisa "Omrsio je se onaj radi hidžamu i onaj kome se radi hidžama" , kojeg prenose Sevban i Šeddad ibn Evs, radijallahu anhuma, većina učenjaka je na mišljenju da je on derogiran, a to potvrđuju i gore spomenuti hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu u činjenju hidžame postaču a olakšica se ne daje osim u onome što je bilo zabranjeno.