Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

SLUŽENJE U LEGIJI STRANACA

  • PDF

Legija stranaca je jedan od najpoznatijih dijelova francuske kopnene vojske. Sastavljena je od dobrovoljaca iz mnogih zemalja, bez obzira na njihovu etničku, religioznu ili jezičnu pripadnost. Jedini uslovi za ulazak u sastav ove jedinice (pored fizičkih) su odanost francuskoj republici i toliko poznavanje francuskog jezika da bi se razumjela naređenja. Iako je sastavljena od dobrovoljaca iz različitih država i kulturnih prostora, oficirski kadar legije se sastoji isključivo od Francuza.

Zadatak legije u početku je bilo šteđenje krvi francuskih državljana, dok je danas taj spektrum proširen. Sama legija se danas broji u najelitnije francuske jedinice i učestvuje, pored specijalnih misija, u svim misijama francuske vojske van zemlje, dok na samom teritoriju Francuske ne smije djelovati.

Legija stranaca je osnovana 10. marta 1831. od strane francuskog kralja Luja Filipa. Da bi se pri kolonijalnim osvajanjima štedila krv francuskih državljana, Luj Filip rekrutiše dobrovoljce između 18-40 godina iz drugih država, u današnjem smislu ovakvi vojnici nazivaju plaćenicima.
Jedan od prvih zadataka legije je bilo osvajanje Alžira. Ova misija traje do 1835. kada Alžir pada u ruke Španaca. Osim u Alžiru, legija je poslije reformisanja učestvovala i borbenim pohodima protiv Italije (1859.) i Meksika (1863.) gdje se 30. aprila 1863. dogodila najpoznatija bitka ove jedinice.
Do danas, ova jedinica je prošla mnoga ratišta i time branila interese francuske republike.

Legija stranaca je organizirana u 8 regimenata (pukovnija), jednu brigadu i dva atašea.
Poznate vojne misije jedinice Legija stranaca:


Alžir: 1831–1882
Španija: 1835–1838
Krim: 1854–1855
Italija: 1859
Meksiko: 1863–1867
Južni Oran: 1882–1907
Tonkin: 1883–1910
Formosa: 1885
Dahomey: 1892–1894
Sudan: 1893–1894
Madagaskar: 1895–1901
Maroko: 1907–1914

Prvi svjetski rat: 1914–1918
Orijent: 1914–1918
Tonkin: 1914–1940
Maroko: 1920–1935
Sirija: 1925–1927
Drugi svjetski rat: 1939–945
Indokina: 1945–1954
Madagaskar: 1947–1950
Tunis: 1952–1954
Maroko: 1953–1956
Alžir: 1954–1961

Poslije obuke, dobrovoljci potpisuju ugovor na 5 godina službe. U prve dvije godine im je dozvoljen odmor od 14 dana za vrijeme kojeg ne smiju napustiti Francusku. Od treće godine, legioner ima pravo na odmor od 45 dana.
U prve dvije godine je zabranjen kotakt sa rodbinom i prijateljima iz prethodnog života. Plaća (900-1300 Eura, sa dodatkom ishrane, smještaja i garderobe) se isplaćuje u kešu. Legioneri nemaju pravo na žiro račun. Jedina mogućnost je otvaranje računa preko regimenta. Visina plaće zavisi od čina, ali se ne razlikuje kod pojedinaca. U posebnim zadacima, plaća može dostići i duplu vrijednost.
Legija svoje pripadnike štiti od pristupa s vana. Tako svaki legionar ili dobrovoljac za vrijeme obuke dobija novi identitet, nove osobne papire i tzv. vojnu ličnu kartu. U sklopu novog identiteta je novi datum rođenja, novo ime i prezime, imena roditelja i mjesto rođenja. Pravi identitet je poznat samo institucijama legije.
Legija broji 7.699 ljudi, od kojih je 413 oficira, 1.741 podoficira i 5.545 legionera podjeljenih u 11 regimenti. Poslije dvije godine službe, legioneri imaju pravo na francusko državljanstvo. (izvor: wikipedia.org/wiki/Legija_stranaca)


Šerijatski status službovanja u kjafirskoj vojsci


Službovanje muslimana u kjafirskoj vojsci, što ujedno uključuje i njegovu borbu sa kjafirskom vojskom protiv neprijatelja te vojske ili države koju ona štiti, može imati dvije situacije.
Prva je da neprijatelji te kjafirske vojske u kojoj on službuje budu muslimani, u tom slučaju ovo pitanje potpada pod mes'elu: pomaganja kjafira protiv muslimana, a to je jedno od djela koje izvodi muslimana iz vjere na što upućuju Kur'an, Sunnet i idžma učenjaka.


Druga situacija je da neprijatelji te kjafirske vojske u kojoj musliman službuje budu također kjafiri. U ovom slučaju službovanje u toj vojsci može biti dobrovoljno, ili pod prisilom i u slučaju nužde. Prisilno i nužno ulaženje i službovanje u kjafirskoj vojsci je pitanje koje se smatra izuzetkom od pravila te ćemo ga ostaviti po strani.
Znači, mes'ela o kojoj govorimo je dobrovoljno službovanje u kjafirskoj vojsci koja ratuje ili se sprema da ratuje protiv svojih neprijatelja koji su također kjafiri. Primjer ovakvog slučaja se može zamisliti kod muslimana koji

privremeno borave u kjafirskoj zemlji pa se desi u toku njihovog boravka da tu državu napadne neka druga kjafirska država, pa da li je u tom slučaju dozvoljeno tim muslimanima da se bore pod zastavom kjafirske vojske te države u kojoj borave.


Islamski učenjaci po ovom pitanju imaju podijeljeno mišljenje.


Prvo mišljenje je da nije dozvoljeno muslimanima da dobrovoljno uđu pod zastavu kjafirske vojske u borbi protiv njihovih neprijatelja kjafira. Na ovom stavu je većina učenjaka ovog Ummeta od hanefija (El-Mebsut 10/97), malikija (El-Mudevvene 1/391) i hanabila (Keššaful-kinna'a 3/63). Oni svoj stav argumentiraju dokazima iz Kur'ana, Sunneta i razuma.
Iz Kur'an dokazuju sa riječima Uzvišenog: "A Allah neće dati priliku kjafirima nad mu'minima" (En-Nisa, 141). Kažu da Uzvišeni Allah zabranjuje da se da prilika kjafirima nad mu'minima a u borbi muslimana pod komandom kjafira je prilika kjafiru da naudi mu'minu.


Takođe, dokazuju ajetom:"Nećeš naći ljude koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju da vole one koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju" (El-Mudžadele, 22). Kažu onaj ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan ne voli pobjedu Allahovih neprijatelja i neprijatelja Njegovog Poslanika.
A iz Sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokazuju hadisom kojeg prenosi Zubejr ibn Avvam, radijallahu anhu, da kaže da je zabranio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se borimo za bilo koga od mušrika osim za zimije (nemuslimani u muslimanskoj državi koji daju džizju)". Bilježi ga Darekutni i Hejsemi u "Medžmei", međutim hadis je slab jer je u njegovom senedu Nu'ajm ibn Hamad koji je slab. Hadis jasnim i nedvosmislenim riječima ukazuje na zabranu borbe za kjafire.


Od razumskih dokaza je sljedeće:
- U borbi čovjek izlaže svoj život opasnosti a to nije dozvoljeno osim radi uzdizanja Allahove riječi i Njegove vjere.
- Obje skupine koje se bore jedna protiv druge su šejtanske stranke, a šejtanska stranka je ona koja će biti poražena, pa ne priliči muslimanu da se priključi jednoj od njih povećavajući njen broj i boriti se za nju.
- Musliman se bori protiv ljudi kako bi ih uveo u Islam, a da se bori protiv kjafira kako bi ih uveo iz kufra u kufr i prolivao njihovu krv na tom putu to nije dozvoljeno.

Drugo mišljenje je da je dozvoljeno muslimanima da se bore sa mušricima ili kjafirima pod njihovom zastavom protiv drugih mušrika i kjafira. Ovo mišljenje navode učenjaci prilikom govora o ovom pitanju s tim da ne spominju ko zastupa ovo mišljenje. Takođe, iz govora imama Šafije se razumije da on ovo ne zabranjuje jer kaže: "A ako ih (muslimane) oni (kjafiri) ne prisile na borbu sa njima meni je draže da se ne bore" (knjiga "El-Umm", 4/256).

Zagovarači ovog mišljenja dokazuju svoj stav jednom predajom od ashaba i razumskim dokazom.
Prenosi Umu Seleme, majka pravovjernih, radijallahu anha, da je Zubejr ibn Avvam, radijallahu anhu, bio kod Nedžašija prilikom prve Hidžre od strane manje skupine muslimana, kada je neprijateljska vojska napala Nedžašija, pa je toga dana odigrao veliku ulogu u borbi sa Nedžašijem protiv njegovog neprijatelja, te je zbog toga Zubejr, radijallahu anhu, bio na velikom stepenu kod Nedžašija.

Ovu predaju bilježi Ahmed u svom Musnedu i zabilježena je u knjigama sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput  sire Ibn Hišama i "El-Bidaje vennihaje" od Ibn Kesira. Muhadis Ahmed Šakir je ocijenio ovu predaju vjerodostojnom, a Šuajb Arnaut dobrom. Zagovarači ovog mišljenja kažu da ova predaja u kojoj je Zubejr, radijallahu anhu, učestvovao sa Nedžašijem čija vojska i država je kjafirska protiv njihovog neprijatelja kjafira što jasno ukazuje da je muslimanu dozvoljeno da ratuje sa kjafirima i mušricima pod njihovom zastavom protiv njihovih neprijatelja kjafira.
Komentar: Ovom dokazu se može prigovoriti sa tri strane. Prva – da je Nedžaši tada bio musliman, te da je zbog toga Zubejr, radijallahu anhu, sebi dozvolio da učestvuje u borbi sa njim. Druga – da muslimani tada u tom periodu nisu imali drugo mjesto gdje bi se mogli skloniti i ko bi im mogao pružiti zaštitu. Treća – da je ovo idžtihad i postupak ashaba s jedne strane, a sa druge strane da je to bilo u vrijeme kada propisi vjere nisu bili upotpunjeni a ovakav postupak nije prenešen da ga je radio neko drugi od ashaba nakon što je propisan džihad protiv kjafira.
Odabrano mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. zabrana učestvovanja muslimana pod zastavom kjafirske vojske u njihovoj borbi protiv nekih drugih kjafira jer dokazi sa kojima dokazuju svoj stav su dovoljno jaki da potkrijepe ovo mišljenje.


Prema tome, nije dozvoljeno muslimanu da dobrovoljno služi, učestvuje i bori se u sastavu vojske Legije stranaca. Da to nije dozvoljeno ukazuju sljedeće stvari:
- Što ta vojska učestvuje u borbi protiv muslimana u muslimanskim zemljama što potpada pod mes'elu POMAGANJA KJAFIRA PROTIV MUSLIMANA a što je zabranjeno po Kitabu, Sunnetu i idžmau učenjaka a ujedno je i jedno od djela koje izvodi muslimana iz islama.
- Što musliman nije fizički prisiljen niti je u nuždi u kojoj bi mu bilo dozvoljeno ono što je inače zabranjeno.
- Ako bi uzeli da bi on u službi te vojske učestvovao u borbi protiv kjafira, pojasnili smo u gore spomenutoj mes'eli da je ispravno mišljenje učenjaka da ni u tom slučaju nije dozvoljeno boriti se pod zastavom kjafirske vojske.
- Što Allah ne dozvoljava da se da prilika kjafirima nad muslimanima, kaže Uzvišeni: "A Allah neće dati priliku kjafirima nad mu'minima" (En-Nisa, 141), a u borbi muslimana pod komandom kjafira je prilika kjafiru da naudi mu'minu na raznorazne načine.


- Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Islam se uzdiže (tj. on je uzdignut) a ne uzdiže se iznad njega". Bilježi ga Darekutni i Bejheki, a Ibn Hadžer i Albani ga ocjenjuju dobrim. A u borbi muslimana pod komandom i zastavom kjafira za interese kjafirske države uzdiže se kjafir i kufr iznad islama i muslimana.


- Sam sistem i principi organizacije vojske Legije stranaca sadrže u sebi mnoge šerijatski neprihvatljiva načela, od kojih su između ostalih: potpuna odanost i privrženost državi Francuskoj u borbi radi nje a koja je kjafirska, gubljenje života za interese kjafirske države radi dunjalučke koristi, mijenjanje identiteta vojnika, dobrovoljno pristajanje na prekidanje svakog kontakta sa najbližom rodbinom itd.
Ve billahi tevfik.

STAZOM ISPRAVNIH PRETHODNIKA