Zvanična stranica - dr.Zijad Ljakić

أهل السنة والجماعة‎‎

DA LI MRTVI ČUJU GOVOR ŽIVIH I DA LI OSJEĆAJU NJIHOVO PRISUSTVO

  • PDF

DA LI MRTVI ČUJU GOVOR ŽIVIH I DA LI OSJEĆAJU NJIHOVO PRISUSTVO

Oko ovog pitanja postoji veoma veliko razilaženje među učenjacima Ehlussunneta. A razlog razilaženja učenjaka po ovom pitanju je kontradiktornost šerijatskih tekstova koji govore o ovom pitanju. Naime, u nekoliko ajeta se negira mogućnost mrtvima da čuju govor živih, poput riječi Uzvišenog:

"Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu" (En-Neml, 80),
"Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu" (Er-Rum, 52),
"I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga on hoće, a ti ne možeš učiniti da čuju oni koji su u grobovima" (Fatir, 22).

Dok sa druge strane došlo je nekoliko vjerodostojnih hadisa u kojima se potvrđuje da mrtvi čuju žive, poput hadisa kojeg bilježe Buharija, Muslim i ostali autori hadiskih zbirki u rivajetima od šest ashaba.

A u rivajetu kod Muslima od Enesa, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio ubijene mušrike u bici na Bedru tri dana a zatim je došao do njih, stao nad njima i dozivao ih rekavši: "O Ebu Džehle ibn Hišam, o Umejjete ibn Halef, o Utbe ibn Rebi'a, o Šejbete ibn Reb'ia, zar niste već našli istinitim ono što vam je vaš gospodar obećao, zaista sam ja našao istinitim ono što mi je moj Gospodar obećao". Pa je

Omer, radijallahu anhu, čuo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: "O Allahov Poslaniče, kako oni da čuju i kako da odgovore a već su postali strvina". Pa mu je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Tako mi

Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im ja govorim, međutim oni nemaju moći da odgovore". Zatim je naredio da ih pokupe i bace u Kalib na Bedru.

Takođe, drugi hadis sa kojim se potvrđuej da mrtvi čuju žive je poznati hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista rob kada ga spuste u njegov kabur i okrenu od njega leđa njegovi prijatelji on čuje topot njihove obuće ...".

Zbog kontradiktornosti ovih šerijatskih tekstova učenjaci oko ovog pitanja imaju četiri mišljenja.

Prvo mišljenje je stav učenjaka koji uopćeno potvrđuju mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo. Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, poput Ibn Hazma, Kadi Ijada, Nevevija, šejhul-islama Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjima i Ibn Kesira.

Učenjaci koji zastupaju ovaj stav smatraju da ajeti u kojima se negira mrtvima mogućnost da čuju imaju preneseno značenje, s tim da su se međusobno razišli kako se ti ajeti tumače u prenešenom značenju.

Prvo tumačenje prenešenog značenja tih ajeta je da se pod "mrtvima" u ajetu misli na kjafire koji su živi. Po ovom značenju ajet "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju" znači: Ti ne možeš učiniti da kjafiri čija je srca Allah umrtvio čuju uputu, niti da im slušanje Istine koristi. Prema tome, po ovom tumačenju u ajetu se u prenesenom smislu porede kjafiri koji su u životu sa mrtvima. Ovo tumačenje ajeta zastupaju Ibn Kutejbe, Hattabi, Begavi, Zamahšeri, Suhejli, Kurtubi, Seme'ani, Sujuti, Šenkiti i Ibn Usejmin.
Oni dokazuju ovakvo tumačenje ovoga ajeta sljedećim dokazima:

Prvi: sa ajetom koji dođe poslije ovoga u kojem je došlo: "Niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti, možeš dozvati jedino one koje u riječi Naše vjeruju, oni su muslimani" (En-Neml, 81). Pa kažu: spajanje negiranja toga da mrtvi čuju, a što je došlo u prvom ajetu, sa potvrđivanjem da čuju oni koji vjeruju u Njegove ajete, a što je došlo u drugom ajetu, jasno ukazuje da se pod mrtvima u prvom ajetu ne misli na one čija su tijela napustile duše, nego na mrtve u prenešenom značenju.

Drugi: izučavanje plemenitog Kur'ana ukazuje da se riječ mrtvi u većini slučajeva upotrebljava u značenju kjafira koji su živi, poput ajeta "Odazvaće se jedino oni koji čuju. A Allah će umrle oživjeti, zatim Njemu će se svi vratiti"(El-En'am, 36), 122. ajet iste sure i sure Fatir, 22. ajet.
Treći: da značenje ajeta "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju" potpada pod značenja drugih sličnih ajeta sa kojima je cilj da se utješi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji je mnogo tugovao i bilo mu je veoma teško što mušrici kjafiri neće da vjeruju u ajete koji im se objavljuju. Poput ajeta u kojem Uzvišeni kaže: "Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore" (El-En'am, 36), kao i riječi Uzvišenog: "Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da budu vjernici" (Eš-Šu'ara, 3), kao i sličnih ajeta u suri El-Hidžr, 97 i suri En-Nahl, 127. Pa kažu da je značenje 80. ajeta sure En-Neml "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju" da se misli na pravu smrt pri kojoj duša napusti tijelo onda ovaj ajet ne bi bio utjeha Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.


Komentar spomenutih dokaza: spomenuta prenešena značenja 80. ajeta sure En-Neml i 52. ajet sure Er-Rum su potpuno prihvatljiva, međutim to nas ne sprječava da dokazujemo sa njima da mrtvi ne čuju govor živih. Jer pošto mrtvi u stvarnosti ne čuju žive Uzvišeni Allah upoređuje žive kjafire sa mrtvima u tome da ni jedni ni drugi ne čuju ono što im se govori. A to znači da oni, tj. mrtvi, sa kojima se upoređuju živi kjafiri u tome da ne čuju govor sadrže tu osobinu da ne čuju jače i više nego živi kjafiri zbog čega se oni i upoređuju sa mrtvima. Kao što se upoređuje npr. Zejd po hrabrosti sa lavom zato što lav ima u sebi osobinu hrabrosti veću od Zejda inače se ne bi sa njim ni poredio. Tako isto se živi kjafiri porede sa mrtvima u tome da ne čuju jer je ta osobina kod mrtvih toliko izražena da se sa njom drugi porede. 
Drugo tumačenje prenešenog značenja tih ajeta (u suri En-Neml i Er-Rum) je da se pod "mrtvima" u ajetu misli zaista na one koji su umrli, međutim pod tim da mrtvi ne čuju se misli na uobičajeno slušanje onoga koji se okoristi od onoga što čuje, jer kjafiri čuju Istinu, međutim oni se od nje ne okoriste. Odnosno, žele reći da se ponekad nešto negira zbog toga što od te stvari nema nikakve fajde, ploda ni koristi. A na ovo upućuju riječi Uzvišenog: "Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili, oni srca imaju ali ne razumiju sa njima, oni oči imaju ali ne vide sa njima, oni uši imaju ali ne čuju sa njima. Oni su kao stoka, čak i gori, oni su zaista nemarni" (El-E'araf, 179).
Ovo tumačenje zastupa šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibnul-Kajjim, Ibn Redžeb i navodi ga Taberi u svom tefsiru kao jedno od mogućih značenja ajeta.
Na ovo tumačenje ajeta (iz sure En-Neml i Er-Rum) ukazuju mnogi ajeti iz Kur'ana u kojima je jasno i nedvosmisleno došlo da se nazovu gluhim, nijemim i slijepim oni ljudi koji u stvarnosti čuju, govore i vide, s tim da se pod njihovom gluhoćom misli da ne čuju tako da bi se okoristili od toga što čuju.

Ovom tumačenju ajeta sure En-Neml i Er-Rum se može prigovoriti da sadrži mijenjanje uloge onoga sa čime se poredi sa onim ko se poredi. Jer njihovi dokazi se mogu odnositi na poređenje živih kjafira sa umrlima, zato što se živi kjafiri ne okoriste od slušanja Istine kao što se umrli ne okoriste od slušanja govora živih. Međutim, neispravno je i neprihvatljivo da se sa ovim dokazuje obrnuto da se mrtvi ne okoriste od slušanja kao što se mnogi živi ne okoriste od njega, jer je općepoznato da mrtvi uopće ne čuju žive i zato se drugi porede sa njima a ne obrnuto.

Treće tumačenje prenešenog značenja tih ajeta (iz sure En-Neml i Er-Rum) je "Da ti nećeš učiniti da čuju umrli tvojom snagom i moći, međutim Allah je taj koji ih učini da čuju kada On hoće jer je On kadar da to učini mimo drugih". Ovaj stav zastupaju Ibn Et-Tin, Isma'ili i navodi ga Taberi kao jedno od značenja ajeta.
Oni dokazuju ovo tumačenje sa ajetom koji dolazi poslije 80-tog ajeta sure En-Neml gdje kaže Uzvišeni: "Niti možeš slijepe od zablude njihove odvratiti" (En-Neml, 81). Kažu da ajet pojašnjava da je uputa od kufra u iman u Allahovim rukama mimo drugih, a negiranje moći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da učini mrtve da čuju osim sa Njegovom voljom je poput negiranja da on može uputiti kjafire osim sa Allahovom voljom.
Dokazi onih koji zastupaju stav da mrtvi čuju govor živih i da osjećaju njihovo prisustvo:

Prvi dokaz: dozivanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijene mušrike na Bedru tri dana nakon što su ubijeni i još njegovo zaklinjanje da prisutni ništa bolje ne čuju od njih ubijenih: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im govori, međutim oni nemaju moći da odgovore", sve ovo jasno ukazuje da mrtvi čuju žive bez ikakvog ograničenja i specifičnosti samo za ubijene mušrike na Bedru.

Na ovaj dokaz druga strana (zagovarači drugog stava – da mrtvi ne čuju) odgovara sa vjerodostojnim rivajetom od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo "Oni (ubijeni mušrici) sada znaju da je ono što sam im rekao istina", što znači da gore spomenuti rivajet nije potpuno prihvatljiv.

Međutim, ovaj prigovor je slab jer se mnoštvo rivajeta od grupe pouzdanih ravija ne može tek tako odbaciti zbog ličnog tumačenja ovog pitanja od strane Aiše, radijallahu anha, koja je zanegirala rivajet od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kada ga je čula, uz poštivanje njenog stepena i znanja. Takođe ona lično nije pristvovala tom događaju za razliku od onih ashaba koji je ga prenose. A sa druge strane, navodi Ibn Hadžer da se može potvrditi Aiši, radijallahu anha, promjena stava po ovom pitanju jer se od nje u Musnedu imama Ahmeda prenosi sa dobrim lancem prenosilaca isti rivajet kao od ostalih ashaba.

Drugi dokaz: hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zaista rob kada ga spuste u njegov kabur i okrenu od njega leđa njegovi prijatelji on čuje topot njihove obuće ...". Kažu da ovaj hadis nedvosmisleno ukazuje da mrtvi u kaburu čuju žive.

Međuti, ovom dokazu se može prigovoriti da se to odnosi samo na prvi period nakon ukopavanja umrlog, kada se duša vrati u tijelo umrlog, prilikom ispitivanja dva meleka, a to znači da to nije stalno stanje. Jer razlog moći umrlog da čuje topot obuće živih je spajanje duše sa tijelom, a to spajanje ne traje dugo nego samo u vrijeme pitanja dva meleka. Pa ako imamo ovo u vidu, ne može se sa ovim dokazivati da mrtvi čuju žive.

Treći dokaz: hadis o nazivanju selama prilikom prolaska pored mezarja. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao do mezarja i rekao: "Es-selamu alejkum kući mu'mina, i mi ćemo se inš'allah vama pridružiti ...". Kažu u ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naziva selam umrlima i kaže im da ćemo se njima uskoro pridružiti, a sve ovo jasno ukazuje da umrli čuju glas živih. U protivnom da umrli ne čuju glas živih ovakav govor u kojem se govori mrtvima bi se ubrajao u obraćanje onome koga nema a to razumna stvorenja ne rade a još manje priliči da to dođe od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.Odgovor na ovaj dokaz, tj. da on ne ukazuje na to da mrtvi čuju glas živih, se nalazi u onome što se uči na Et-Tehijatu. Naime, ashabi su klanjajući iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u njegovom odsustvu učili na Et-Tehijatu (a to je ono što ih je on poučio, a što bilježi Muslim u svom Sahihu): "Es-selamu alejke ejju hennebijju (Neka je tebi selam, o Vjerovjesniče)", a muslimanu i dan danas to uče na Et-Tehijatu. A zar se može reći da ih on čuje ili da je apsurdno selamiti ga a on to ne čuje, ne zna za to niti to osjeća.

Takođe, sa druge strane, nazivanje selama na mezarju je ibadet čiji je cilj podsjećanje na stanje umrlog a ne da se obraćamo njima jer nas oni čuju i da odgovore na selam.

Četvrti dokaz: praksa ljudi od davnih vremena do dana danas da čine telkin ukopanom, tj. da nakon što se zatrpa zemljom da se dozove po imenu i da se podsjeti na odgovore koje treba reči melecima, kao što je došlo u hadisu od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vaše braće umre i poravnate prašinu na njegovom kaburu, naka neko od vas stane na vrh kabura i kaže: 'O ti sine tog  i tog', on ga čuje ali ne odgovara, ...". Hadis bilježi Taberani u Kebiru (8/249). Pa kažu: hadis iako nije prenešen u vjerodostojnoj predaji rad po njemu u skoro svim islamskim pokrajinama bez negiranja je dovoljan da se prihvati, a govoriti ukopanom i obraćati mu se (kao što je došlo u hadisu) nema smisla osim ako on čuje govor živog. Odgovor na ovo je da je hadis veoma slab oko čega nema razilaženja među učenjacima hadisa. Kaže Hejsemi u "Medžme'uz-zevaid" (3/45) da je u senedu grupa ravija koji su nepoznati, a kažu Ibnul-Kajjim i šejh Albani da su muhaddisi složni oko slabosti ovog hadisa. Naravno, slab hadis i rad nekih ljudi po njemu ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Peti dokaz: predaja koju bilježi Muslim u svom Sahihu od Amra ibn El-'Asa, radijallahu anhu, da je ostavio u vejsijet na samrti rekavši: "Kada me budete zakopavali, stavljajte na mene zemlju polahko, zatim ostanite kod mog kabura onoliko vremena koliko je potrebno da se zakolje deva i podijeli njeno meso, kako bi mi pravili društvo i kako bi razmislio šta ću odgovoriti poslanicima mog Gospodara". Kažu: hadis ukazuje da kada se duša vrati u tijelo umrlog da on čuje govor i osjeća one koji su oko njegovog kabura, a iako su ovo riječi Amra ibn El-'Asa, radijallahu anhu, nešto poput ovog se ne može znati osim da je to čuo od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem.

Šesti dokaz: mnošto rivajeta u kojima je došlo da umrli u kaburu čuje nazivanje selam i da odgovori na njega kao i da osjeća prisustvo onog ko ga posjeti na kaburu.Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: "Nema čovjeka da neće proći pored kabura čovjeka kojeg je znao na dunjaluku i poselamiti ga a da ga on (umrli) neće prepoznati i odgovoriti na selam". Hadis bilježe Ibn Hibban u "El-Medžruhin", Bagdadi u "Tarihu Bagdad", Ibnul-Dževzi u "El-'Ilelu el-mutenahije" i Ibn 'Asakir u "Tarihu Dimešk", svi sa istim lancem prenosilaca. Hadis je slab jer se svi rivajeti vraćaju na Abdurrahman ibn Zejda ibn Eslama, a složni su mahaddisi na njegovoj slabosti. Takođe, ispravno je da su ovo riječi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i da Abdurrahman ibn Zejda nije čuo hadis od njega, kao i da je ravija El-Dževheri slab. Sve ovo ukazuje da je hadis veoma slab. Takođe, hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, posjetio kabure šehida Uhuda i između ostalog podstako da se posjećuju i pri tome poselame jer će oni odgovarati na selam do Sudnjeg dana, bilježi ga Hakim a kaže Zehebi da je izmišljen.

Ostali rivajeti, poput hadisa kojeg bilježi Ibn Abdulberr u "El-Istizkar" od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, čiji je tekst sličan prvom hadisu i hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježe Ibn ebi Dunja u "El-Kubur" i Ibnul-Kajjim u "Er-Ruh" u kojem je došlo: "Nema čovjeka koji posjeti kabur svoga brata i sjedne kod njega a da on (umrli) neće osjetiti njegovo društvo i odgovoriti mu sve dok ne ustane", i njima slični hadisi, svi su veoma slabi kako to pojašnjava šejh Albani u "Es-Silsiletu ed-daife" te sa njima se ne može dokazivati i potvrđivati da umrli čuju govor živih.
Odgovor na dokazivanje sa ovim hadisima je da su svi hadisi veoma slabi i da ne mogu jedan drugog podupitati kako bi se digli na stepen prihvatljivih hadisa, te da prema tome ne mogu biti dokaz po ovom pitanju.

Sedmi dokaz: hadis kojeg bilježe Edu Davud i Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, rekao: "Neće me niko poselamiti a da mi Allah neće vratiti dušu da odgovorim na njegov selam". Vjerodostojim ga ocjenjuje Nevevi, Ibn Hadžer kaže da su mu ravije pouzdane a šejh Albani ga ocjenjuje dobrim.

Ovom dokazu se može prigovoriti da tekst hadisa ne ukazuje da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, čuje onog ko ga poselami kod njegovog kabura.

Drugo mišljenje učenjaka u ovoj mes'eli je uopćeno negiranje mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo. Ovo je stav Aiše, radijallahu anha, Katade, Bejhekija, Ibn 'Atijje, Ibnul-Dževzija, Ibn Kudame, Suhejla, Ibnul-Hummama, Kadija Ebu J'ala, a od savremenih učenjaka šejha Bin Baza, Albanija i Usejmina i ovaj stav takođe zastupa stalna komisija za fetve u Saudiji.
Zagovorači ovog stava na različit način tumače hadise u kojima je došlo da mrtvi čuju žive.

Prvo tumačenje tih hadisa je ono što je se desilo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od njegovog obraćanja ubijenim mušricima na Bedru da je to jedna od mu'džiza (nadnaravnih pojava) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kažu: Uzvišeni Allah je oživio ubijene muštike na Bedru da bi čuli njegov govor, a to je specifično za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mimo ostalih ljudi. Ovo tumačenje hadisa zastupa većina učenjaka koji su na ovom stavu. Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Katade (poznati mufessir od tabi'ina) rekao: "Allah ih je oživio da bi čuli njegov govor kako bi ih ukorio, ponizio, osvetio im se, rastužio ih i ražalostio". Kaže mufessir Ibn 'Atijje da je ono što se desilo na Bedru nadnaravna pojava, Allah im je vratio svijest kako bi čuli njegov govor, a da nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije o tome obavijestio tumačili bi njegovo dozivanje da predstavlja ukor ostalim kjafirima i da je to vid lijeka za ono što je u grudima mu'mina.

Oni dokazuju svoje tumačenje sljedećim argumnetima:

Prvi – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom obraćanja ubijenima na Bedru kaže: "Vi ništa bolje ne čujete od njih od onoga što im ja govorim", znači rekao je "što im ja govorim" a nije rekao "što im se govori", što ukazuje da je to specifično samo za njega mimo drugih ljudi.

Drugi – hadis o obraćanju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijenima na Bedru je prenešen u rivajetu od Ibn Omera, radijallahu anhuma, u Musnedu imama Ahmeda sa riječima: "Tako mi Allaha, oni sada čuju moj govor". Šuajb Arnaut je ovaj rivajet ocjenio dobrim. Iz teksta hadisa se razumije da to što čuju da se odnosi samo na taj trenutak a da ne da stalno i uvijek čuju što potvrđuje da je to mu'džiza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Treći - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je potvrdio ono u što su Omer i drugi ashabi, radijallahu anhum, bili ubjeđeni, a to je da mrtvi ne čuju. Na ovo ukazuje tekst hadisa: "Omer, radijallahu anhu, kada je čuo njegove riječi je rekao: "O Allahov Poslaniče, zar ih dozivaš nakon tri dana, da li oni čuju? Kaže Uzvišeni: "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju". Pa mu je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje ne čujete od njih, međutim oni ne mogu da odgovore". Ovaj rivajet bilježi Ahmed u svom Musnedu od Enesa, radijallahu anhu, a šejh Šuajb Arnaut ga ocjenjuje vjerodostojnim. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije zanegirao Omeru i ostalima, radijallahu anhum, njihovo razumijevanje ajeta i njihovo ubjeđenje da mrtvi ne čuju. Ovom tumačenju prigovaraju tako što kažu da ima još drugih hadisa u kojima se potvrđuje da mrtvi čuju žive a što se ne može tumačiti kao mu'džiza. Odgovor na ovaj prigovor je da jedini hadis koji se može uzeti u obzir je onaj u kojem se navodi da ukopani čuje topot papuča onih koji odlaze. A odgovor na ovo je da se to dešava samo prilikom vraćanja duše u tijelo i njihovog spajanja pri ukopu jer umrlog tada meleci ispitivaju poznata pitanja, a ovo stanje nije stalno nego privremeno i prolazno.

Drugi tumačenje je ubijeni mušrici na Bedru nakon što su svojim očima vidjeli kaburski azab znali su da ono u što ih je pozivao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, istina, i da je to ono što htio da kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ne da su oni čuli njegov govor. Ovo ono što prenose Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, da kada je čula Ibn Omera, radijallahu anhu, da prenosi poznati hadis o obraćanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubijenim na Bedru, da je rekla da su njegove riječi bile: "Oni sada znaju da ono što sam im govorio da je istina", a zatim je proučila 80. ajet sure En-Neml i 22. ajet sure Fatir.
Međutim, ovome se može prigovoriti da ashabi koji prenose ono što su čuli da su bili prisutni tom događaju za razliku od Aiše, radijallahu anha, što je dovoljno da se da prednost njohovim rivajetima.

Treće tumačenje hadisa je da je to u događaju na Bedru rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u smislu pouke živima a ne da bi ga čuli mrtvi. Ovo tumačenje navodi hanefijski učenjak Ibnul-Hummam ("Fethul-kadir" 5/195) kao jedan od odgovora na dokazivanje sa hadisom.

Dokazi sa kojima učenjaci drugog mišljenja, tj. uopćeno negiranje mrtvima da čuju govor živih i osjećaju njihovo prisustvo, su sljedeći:

Prvi dokaz: da se iz konteksta 80. ajeta sure En-Neml i 52. ajeta sure Er-Rum zaključuje da umrli ne čuju žive. Naime, u oba ajeta "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu" završavaju sa "niti možeš učiniti da gluhi čuju dozivanje kada se leđima okrenu" jer u ajetu Uzvišeni poredi mrtve (a misli se na žive kafire) sa gluhima koji apsolutno ne čuju, što znači da ni mrtvi ne čuju žive.

Drugi dokaz: da su Omer i Aiša, radijallahu ahnuma, razumjeli iz ajeta sure En-Neml i Er-Rum "Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju" da mrtvi ne čuju, a njihovo razumijevanje ovih ajeta je na ovom mjestu dokaz.

Treći dokaz: kaže Uzvišeni: "A oni kojima se pored njega klanjate ne posjeduju ništa. Ako im dovite, ne čuju vašu dovu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali, na Sudnjem danu će poreći da ste ih njemu ravnim smatrali" (Fatir, 13-14). U ovom ajetu se jasno negira da čuju oni koje su mušrici obožavali a to su bili mrtvi dobri ljudi, što znači da mrtvi ne čuju žive.

Ako bi se ovome prigovorilo da se u ajetu misli na kipove a ne dobre ljude, odgovor bi bio da nastavak ajeta to poriće. Jer u ajetu je došlo: "Na Sudnjem danu će poreći da ste ih njemu ravnim smatrali", a općepoznato je da kipovi koji su čvrsti predmeti a ne živa bića neće biti proživljeni na Sudnjem danu za razliku od živih bića koja su bila obožavana. Dokaz ovome su riječi Uzvišenog: "A na Dan kada ih On sakupi, a i one kojima su se pored Allaha klanjali, te upita: 'Jeste li vi ove robove Moje u zabludu odveli ..." (El-Furkan, 17). Takođe, riječi Uzvišenog: "I govore: 'Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni suva'a, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte" (Nuh, 23). A bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da su ovo imena dobrih ljudi iz Nuhovog naroda koje su nakon njihove smrti ljudi počeli obožavati.

Četvrti dokaz: hadis kojeg bilježe Tirmizi, Nesai' i Ahmed u komjem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Allah ima meleke koji putuju po Zemlji i prenose meni selam od moga Ummeta". Vjerodostojnim ga ocjenjuju tirmizi, šejh Albani i šejh Šuajb Arnaut. Hadis je dokaz da ni sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje selam od ljudi iz njegovog Ummeta, jer da čuje ne bi bilo potrebe da mu ga prenose meleci.

Treće mišljenje je da je osnov da mrtvi ne čuju našto ukazuje vanjsko značenje ajeta, a iz toga se izuzima ono što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima i staje se na tome. A u vjerodostojnim hadisima je prenešeno da su ubijeni mušrici na Bedru čuli govor Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze. Ovo je stav Ševkanija i Alusija, a navodi ga Kurtubi kao jedan od oblika spajanja među šerijatskim dokazima koji govore o ovoj temi. U suštini nema velike razlike između ovog trećeg mišljenja i drugog mišljenja koje općenito negira mrtvima mogućnost da čuju žive.

Takođe, ovo mišljenje od savremenih učenjaka je izabrao i šejh Usejmin.

Četvrto mišljenje je neopredjeljenost. Ovo zastupa malikijski učenjak mudžtehid Ibn Abdulberr, tj. on se ne može opredijeliti ni za jedan stav po ovom pitanju zbog protivrječnosti dokaza. U suštini imati ovaj stav znači i nematistav po ovom pitanju.


Odabrano mišljenje po ovom pitanju je treći stav učenjaka, tj. da je osnov da mrtvi ne čuju niti osjećaju prisustvo živih iz čega se izuzima ono što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima i staje se na tome.

U vjerodostojnim hadisima je prenešeno da su ubijeni mušrici na Bedru čuli govor Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, svejedno bilo to mu'džiza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili se tumačilo na neki drugi način. Takođe, u vjerodostojnom hadisu je prenešeno da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze. A od najprihvatljivijih tumačenja zašto u ovoj situaciji čuju topot obuće je to što se u tim trenucima duša vraća u tijelo i spaja sa njim da bi bila ispitana od strane dva meleka ona poznata tri pitanja.

A argumenti da mrtvi u osnovi ne čuju žive niti osjećaju njihovo prisustvo su sljedeći:
Prvo: već spomenuti ajeti u surama En-Neml, Er-Rum i Fatir koji jasno i nedvosmisleno po svom vanjskom značenju negiraju mrtvima mogućnost da čuju žive.

Drugo: riječi Uzvišenog: "Odazvaće se jedino oni koji čuju, a Allah će umrle oživjeti, zatim će se Njemu svi vratiti" (El-En'am, 36). U ajetu Uzvišeni žive kjafire upoređuje sa umrlima u tome da ne čuju, ovakvo tumačenje Ibn Džerir Taberi u svom tefsiru (5/184) kada kaže da Uzvišeni Allah ubraja žive kjafire u mrtve koji ne čuju glas niti su svjesni dozivanja, niti razumiju govor.

Treće: kaže Uzvišeni: "A oni koje oni umjesto Allaha obožavaju ništa ne stvaraju oni su sami stvoreni, tvari, nisu živi i ne osjećaju kada će biti proživljeni" (En-Nahl, 20-21). Uzvišeni u ovom ajetu nas obavještava da oni koje mušrici obožavaju mimo Allaha da su mrtvaci u svojim kaburovima i ne osjećaju kada će biti proživljeni, a osjećanje je spoznaja nečega sa osjetilima i čulima, što znači da se iz konteksta ovog ajeta zaključuje da umrli ne osjećaju šta se dešava oko njih, tj. svojim čulima ne doživljavaju vanjski svijet.

Četvrto: sa ovim stavom radi se i prihvataju se svi šerijatski tekstovi po ovom pitanju, odnosno prihvataju se ajeti koji ukazuju da mrtvi ne čuju i prihvataju se vjerodostojni hadisi u kojima je došao izuzetak kada mrtvi čuju. Za razliku od drugih stavova u kojima se ostavlja rad i ne prihvataju se svi šerijatski tekstovi po ovom pitanju ili se isti tumače tumačenjima koja imaju malu vjerovatnoću.

A što se tiče hadisa čije vanjsko značenje ukazuje da mrtvi čuju, odgovor na te hadise zavisi od vrste, teksta i ispravnosti hadisa.

Prva vrsta: vjerodostojni hadisi s tim da su oni vezani za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Od tih hadisa je hadis u kojem se on obraća ubijenim mušricima na Bedru kao i hadis donošenja selama na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a koji su već spomenuti. Ovi hadisi su od onoga što je specifično za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i što potpada pod mu'džizu i u tome druga stvorenja sa njim ne učestvuju.

Druga vrsta: vjerodostojan hadis s tim da taj hadis ne ukazuje uopćeno na mogućnost mrtvih da čuju žive. A to je hadis u kojem je došlo da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze, a već je bilo govora o njegovom značenju i odgovoru na njega.

Treća vrsta: vjerodostojan hadis s tim da on ne ukazuje da mrtvi čuju, a to je hadis u kojem je došlo da je od adaba posjete mezjara ili prolaska pored mezarja da se poselame ukopani stanovnici mezarja, a već je bilo govora o tome da ovaj hadis ne ukazuje na to da umrli čuju selam.

Četvrta vrsta: vjerodostojan hadis s tim da je mevkuf, tj. to su riječi ashaba Amr ibn El-'Asa, radijallahu anhu, o kojem je već bilo govora. U tom hadisu ništa ne ukazuje da je ono što je rekao čuo od Allahovog Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem, a što se tiče toga da se ovaj hadis diže na stepen kao da ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, to je neprihvatljivo i oko toga ima veliko razilaženje među učenjacima.

Perta vrsta: slabi hadisi sa kojima se ne može dokazivati ovo pitanje. U te hadise spada hadis o telkinu mejita, i hadisi od Ebu Hurejre, Ibn Abbasa i Aiše, radijallahu anhum, u kojima je došlo da mrtvi čuju selam od onih koje su znali na dunjaluku i da odgovaraju na njega.


Prema tome, mrtvi uopće ne čuju ni govor živih niti šta drugo, takođe, oni ne ne osjećaju prisustvo onih koji ih zijarete na kaburu niti su svjesni šta se dešava oko njih. Iz ovoga se izuzima to da umrli čuju topot obuće onih koji su prisustvovali ukopu kada odlaze, što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Vebillahi tevfik.

STAZOM ISPRAVNIH PRETHODNIKA